Svjetlo našeg Božića zatiru različite tame.
Tama svjetla
Prva tama koja se nadvija nad istinsko slavljenje Božića je blještavilo koje nas zasljepljuje. Čovjek nema strpljenja dopustiti Bogu da istinskim svjetlom prosvijetli našu tamu pa stvara kičasto blještavilo kojem omamljuje svoj duh.
Stvara se dojam veselja koji se ne temelji na radosti, nego na izvanjskim podražajima. Onoga koji nam želi darovati spasenje i sigurnost mičemo u stranu treperavim blještavilom.
Tama buke
Božić je odavno prestao biti tiha noć. A i božićna euharistijska slavlja kao da gube onu potrebnu sabranost u kojemu se možemo molitveno susresti s Bogom, sa sobom i s drugim čovjekom. Buka zaglušuje poruku koje nam dijete šalje. Površne melodijice, pucnjava i vatrometi ne dopuštaju čovjeku da zastane i u sabranosti slavi Boga koji se rađa kao dijete.
Tama isforsirane prisnosti
Božić je blagdan blizine, obiteljskog ozračja i prijateljskih susreta. Nažalost, pretvara se u histeriju neiskrene bliskosti i čestitarenja koje je izgubilo sadržaj i svježinu. Radost se ne da nametnuti. Božiću se može radovati samo onaj tko je u vjeri i čiste savjesti.
Tama darivanja
Slijedeći primjer Boga koji nam se dariva, i kršćani osjećaju potrebu darovati jedni druge. Darom iz srca i u ljubavi. Ipak, sve češće ono što bi trebalo biti radosno opredjeljenje, postaje naporna obveza u kojoj se ljudi bezobzirno natječu raznovrsnošću i skupoćom poklona.
Bože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom – Isusom Kristom
Što onda možemo učiniti mi kršćani?
Možemo prihvatiti Božić u vjeri. Možemo u molitvi pokušati razumjeti Božić. Možemo u zahvalnosti slaviti Euharstijsko božićno slavlje. Možemo u ljubavi podijeliti radost s onima koji su nam životom bliski i s onima koji su u potrebi. Možemo se vratiti u štalu i pokloniti se novorođenome Božiću – Kristu Isusu.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale