21. listopada 2012. Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Liturgija

Supatnik u našim slabostima

Ponajprije valja neprestano posvješćivati činjenicu da vjerujemo u Krista koji je utjelovljenjem postao dionik naše ljudskosti kako bi svakog pojedinog čovjeka učinio dionikom svoga božanstva. Ne vjerujemo u Boga koji nam daje zapovijedi i odredbe, nego u Boga koji nam primjerom pokazuje da je moguće živjeti ljubav.

Zato se nadahnjujemo na Kristovim riječima i na njegovim djelima. I ne čitamo Evanđelje kao zanimljivu priču, nego kao svjedočanstvo o putu, istini i životu. I poziv na nasljedovanje. Poziv na slijeđenje Kristova primjera.

 

Oni koji se smatraju

Kršćanstvo je ponajprije stav srca i duše. Svako dobro, jednako kao i svaki grijeh, najprije se rađa u našem srcu. Zato je potrebno odgojiti se za opredjeljenje za Boga Isusa Krista. Potrebno se u srcu temeljno opredijeliti.

Obraćenje, na koje nas Isus poziva, prvenstveno je promjena srca i promjena stava. Obraćenje je prihvaćanje drugačije perspektive i drugačije ljestvice vrednota.

 

Neka bude poslužitelj

Kršćanski stav se prepoznaje kroz svakodnevno djelovanje. A to djelovanje se najočitije prepoznaje u služenju i zajedništvu.

Kršćanstvo nije deklarativno pristajanje uz neke vrijednosti, nego svakodnevna dosljedna životna afirmacija vjere i ljubavi. Istinsko kršćanstvo se prepoznaje u poistovjećivanju s Kristom koji je došao na svijet zato da služi čovjeku i da svojom žrtvom spasi ljude.

Služenje je najočitije pokazuje u zajedništvu. Zato je nepojmljivo misliti kršćanstvo bez zajednice i nemoguće je biti kršćanin a ne biti u zajednici. Kršćanstvo se živi u Crkvi. I to u Crkvi koja je sastavljena od različitih ljudi, koji su po mnogočemu drugačiji, ali nas ujedinjuje vjera, temeljno kršćansko opredjeljenje te želja da služimo i zajednički izgrađujemo bolji svijet.

 

Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale