22. prosinca 2013. Četvrta nedjelja došašća

Liturgija

Josipa i Mariju ne razlikuje služba, nego način na koji su participirali u toj službi. Oboje Bog želi trebati. Oboje želi, oboje treba i oboje moli za suradnju. Marija je žena i biva majkom. Josip je muškarac i biva ocem pred Zakonom i ljudima.

Ono što se tiče svakoga od nas je posvješćivanje činjenice da Bog i naše sudjelovanje u povijesti spasenja smatra jednako nužnim i jednako vrijednim. Bog koji pronalazi obitelj za svoga Sina u zabačenom i beznačajnom trgovištu na lošem glasu ne usteže se od dolaska u bilo koji kutak Zemlje kako bi i nama ponudio suradnju jer nas želi trebati. Najgore što možemo učiniti je odbijanje Boga radi lažne skromnosti i nerealnoga osjećaja malenosti i ništavnosti. I nama se nameće pitanje Kako će to biti. Valja nam ipak, krijepeći se milošću Duha Svetoga, zajedno s Marijom i Josipom odgovoriti – Neka mi bude po tvojoj riječi. Neka mi bude premda ne razumijem. Neka mi bude premda neću biti shvaćen. Neka mi bude jer doista je od Duha Svetoga onaj kojemu sam povjerovao i koji spašava narod svoj od grijeha njegovih.

Marija i Josip svojom malenošću krijepe nas koje moćnici i mediji smatraju malenima. Svjedoče nam da nismo na svijetu niti slučajno niti uzalud, nego da smo, u Božjem promislu, željena i voljena bića s poslanjem.

U evanđeoskim zapisima ne postoji niti jedna rečenica koja se pripisuje sv. Josipu. On promišlja, prihvaća objavu i radi. Pritom šuti.

Josipova šutnja nas potiče da razmislimo o svijetu u kojemu mi živimo i o načinu na koji koristimo riječi.

Nakon što je prepoznao Božju volju, shvatio važnost vlastitoga postojanja i poslanja te odbacio zamamnosti površne banalnosti, sv. Josip prelazi na trajno samozatajno djelovanje. Čini ono na što je pozvan.

Ne buči pred sobom, niti se bori za privilegije, nego služi Bogu i čovjeku. Pače, služi samom Bogočovjeku. U nadi protiv svake nade živi svakodnevnicu. Nije svjedok čudesa, nego sudionik odrastanja. Nije svjedok izrečenih prispodoba, nego sudionik stjecanja iskustva. Nije svjedok spasenjskih poruka, nego sudionik zrenja u skrovitosti.

Valja nam učiti od sv. Josipa i činiti poput njega. Valja nam trajati u nenametljivoj prisutnosti. Valja nam izvršavati Božju volju čineći što treba, onda kada treba. A kada učinimo sve što smo bili dužni učiniti na nama je da se povučemo kako bi Krist neprestano bio u prvom planu.

N. K.