Nakon mlade mise koju je služio na Cresu otišao je u Padovu da bude ispovjednik u bazilici sv. Antuna Padovanskog, a potom u Milano na tri godine. Uz redovite svećeničke obveze i dužnosti, sedam je godina upravljao katoličkim mjesečnikom „Messaggero di sant'Antonio“ i za to vrijeme je udvostručio nakladu i broj pretplatnika, usprkos Drugome svjetskom ratu. Osnovao je i provincijsku tiskaru da bi olakšao i proširio izdavalaštvo.

Mučenička smrt

Po naravi blag, jednostavan i osjetljiv za potrebe bližnjih, fra Placido je bio idealna osoba za pomoć izbjeglicama, prognanicima i zatvorenicima. S mrežom suradnika organizirao je pomaganje i spašavanje prognanih Židova, Hrvata, Slovenaca, Čeha, Slovaka i svih osoba kojima je bila potrebna pomoć u bijegu pred nacističkim progonom. Zbog njegove djelatnosti nacisti su ga uhitili 13. listopada 1944., kada su fra Placida izdala dvojica prijatelja i suradnika. Otada mu se gubi svaki trag. Nakon nekoliko desetljeća istraživanja otkriveno je da je bio odveden u Trst u sjedište Gestapoa. Prema svjedočenju onih koji su ga vidjeli, bio je podvrgnut ispitivanju i stravičnom mučenju. Čvrst i nepokolebljiv, ni u najstrašnijim mukama nije otkrio imena svojih suradnika i pomoćnika. Ubijen je početkom studenoga 1944., a tijelo mu je najvjerojatnije spaljeno u obližnjem krematoriju.

Creski Kolbe

Fra Placido podsjeća na poljskog mučenika Maksimilijana Kolbea. Poput njega pripadao je Redu franjevaca konventualaca i velik dio svojeg apostolata posvetio je širenju evanđelja preko tiskovina. No, ono po čemu fra Placido najviše zaslužuje nadimak Creskog Kolbea jest njegova mučenička smrt u nacističkom zatvoru koju je podnio herojski iz ljubavi prema bližnjima te se nije bojao smrti da bi pomogao ljudima u nevolji. U Trstu je 2001. pokrenut postupak da se fra Placido Cortese proglasi blaženim i svetim.