Vidjeli su to anđeli čuvari i znajući za sva njena dobra djela, spustili su se do njene kuće da joj budu na pomoć. I odjednom, začuje starica kako pod njenim prozorom pjevaju ptičice, ne znajući da su to anđeli.

         -Otkud one ovdje usred ove hladnoće? – začudi se, pa polako proviri pazeći da ih ne uplaši. A kad tamo, ptičice prekrasnih, jarkih boja sladile se još toplim kruhom kojeg su anđeli položili na klupicu ispred kuće. Kad su se nasitile, poletjele su prema šumi, a kruha je ostalo dovoljno i za staricu.

         Anđeli su odletjeli do drvosječe. On iziđe pred kuću pitajući se od kud takva pjesma u ovo zimsko jutro. Došla je i njegova žena, pa su zajedno slušali ptičji pjev, ni ne sluteći da je to zapravo jezik kojim govore anđeli. A oni su im šaptali o tome da starica treba drva za ogrjev.

- Ah...baš divno pjevaju! – reče žena – Nego...,sad sam se nečega sjetila. Pomislila sam da bi mogli odnijeti malo drva za ogrjev sirotoj starici. Vidiš kako je hladno, a ona ne može sama u šumu po drva...

        Drvosječa se složio s njom, te natovari drva i odnese ih starici.

         Potom su anđeli odletjeli do kuće kraj velikog voćnjaka i svojom pjesmom izmamili njene stanovnike na prozore.

- Kako lijepo pjevaju... Skupite mrvice sa stola, pa ćemo ih nahraniti. – reče otac djeci – a sad mi je palo napamet da bismo mogli odnijeti i nešto hrane sirotoj starici. Sama je i siromašna.

         Majka spremi hranu u košaru, pa pošalje djecu da ju odnesu starici.

 

         I tako su anđeli pjevajući šaptali ljudima da čine dobra djela. Ljudi su posjećivali dragu staricu donoseći joj ono što joj je bilo potrebno i uvijek bi se rado zadržali kod nje u razgovoru, pa su joj tako dugi zimski dani brže prolazili...

 

         Jedne je noći zapuhao snažan vjetar i donio sa sobom velike snježne pahulje, što su do jutra prekrile cijeli kraj. Trošna se staričina kućica umalo srušila pod naletom vjetra i težinom snijega. Ujutro su anđeli odletjeli do bogataša što je živio na drugom kraju sela i stali su pjevati pod prozorom njegove sobe najljepše što su znali, govoreći mu da treba popraviti trošnu kućicu. I bogataš je bio star, ali imao je poslugu koja se brinula o njemu i novaca da bi mu dostajalo za tri života. No, nikada nikomu nije pomagao i mislio je samo na svoje bogatstvo. Imao je hladno i tvrdo srce, pa je pjesma anđela doprijela samo do njegovih ušiju, ali ne i do srca. Gledajući ptičice prekrasnih boja i slušajući njihovu anđeosku pjesmu, bogataš je poželio da zauvijek ostanu kod njega, a što je on poželio - to je morao i dobiti! Naredio je slugama da donesu zlatne kaveze ukrašene dragim kamenjem, te stave u njih najukusnije sjemenke kako bi namamio ptičice. Postavio ih je pod prozor i čekao da uđu, kako bi ih mogao zatvoriti i odnijeti u svoju palaču da nitko drugi ne može uživati u njihovom pjevu, osim njega sama.

         Anđeli nisu marili za zlato i drago kamenje, već - vidjevši da bogataš ne razumije njihovu pjesmu - odletješe natrag k starici. To je starog pohlepnika silno naljutilo, te pošalje sluge da slijede ptičice i dojave mu kamo su odletjele. Pomislio je da u njegovu kraju možda postoji netko tko je još bogatiji od njega, ima još ljepše kaveze i još ukusnije sjemenke. No kad su se sluge vratile i rekle mu da ptičice žive uz trošnu staru kućicu, bogataš se silno začudio, te se uputio prema tom mjestu ne bi li se i sam u to uvjerio. Prtio je kroz dubok snijeg tjeran znatiželjom vidjeti zbog čega onakve divne ptice više vole trošnu kuću od zlatnih kaveza i...napokon stigao. Sav promrzao i mokar, gledao je kako starica umotana u vuneni rubac baca mrvice suha kruha, a ptičice kljucaju veselo pjevajući.

         I tada anđeli zapjevaju jače i stadu šaptati starici. Ona pođe prema bogatašu, ogrne ga svojim rupcem i uvede u kuću. Anđeli su ušli za njima. Tada nastave pjesmom šaptati starici, pa ona pruži komad kruha bogatašu. Starac je sav u čudu gledao, čas trošnu sobicu, čas predivne ptice, čas staricu. Sav zbunjen, otrgne komad kruha i baci ga ptičicama, a one ga u tili čas pokljucaše. Starac otrgne još jedan komad i ponovo im baci. I svaki put kad im je dobacio, njegovo je srce bivalo sve mekše i toplije. Naposljetku, anđeoska je pjesma mogla doprijeti i do njegova srca...

         No tog se dana stari bogataš razbolio od hladnoće. Ipak, nije tražio od svojih slugu da ga dvore, već ih je poslao k starici da joj poprave kuću. Svake večeri dolazili bi anđeli pod njegov prozor i pjevali mu najljepše pjesme, a on je svakoga dana činio dobra djela. Kad je razdijelio i zadnje od svojeg bogatstva siromasima po cijelom kraju, sklopio je oči od teške bolesti te su ga anđeli ponijeli u nebo. Potom su se opet vratili pa i dan danas šapuću ljudima i griju im srca....

 

Iva Noršić