Narod Božji - 9. listopada 2011.

Pozovite koga god nađete
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus ističe da izabranost u Novome Savezu prestaje biti genetska kategorija očitovana u nacionalnoj pripadnosti i da postaje osobni poziv koji očekuje i osobni odaziv. Novost je i u činjenici da se pri pozivu Bog ne osvrće na kategorizaciju koju smo mi ljudi napravili. Isus veli u današnjoj evanđeoskoj priči da je kralj rekao slugama da odu na raskrižja i pozovu koga god nađu – i zle i dobre.
Boga Isusa Krista ne zanima etiketa koju mi ljudi natičemo jedni na druge. Bog se ne opterećuje pedigreima. Bog zna da je svaki čovjek, ma gdje bio postavljen na društvenoj ljestvici, jednakoga dostojanstva i jednako vrijedan njegove vječne ljubavi. Boga ne zanima je li netko prije poziva bio strpan u kategoriju pozitivaca ili negativaca, ali ga itekako zanima kako se ponašamo nakon što smo prihvatili poziv. Boga zanima imamo li mi okupljeni na gozbi dostojno svadbeno ruho.
Obraćenje se ne iskazuje riječima, nego se pokazuje stilom života. Nakon što smo po sakramentu krsta zbacili sa sebe staroga čovjeka i, uronjeni u otajstvo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga, postali dionici novoga života, valja nam se zagrnuti svadbenim ruhom ljubavi i dobrote.

Sve mogu u Onome koji me jača
Živjeti u skladu s pozivom je zahtjevan posao. Ali Bog nas ne ostavlja same, nego je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Bog nas, kako svjedoči sv. Pavao, jača i daje da sve, apsolutno sve možemo podnijeti. Zamišljam koliko bi svijet bio bolje mjesto kada bismo se naučili oslanjati na Boga i snagu dara Duha Svetoga. Da prestanemo Boga doživljavati kao uslužnu djelatnost i počnemo ga vjerom u životu prihvaćati kao Oca koji nas ljubi i pomaže.
Tada bismo doista mogli ponoviti riječi koje su zapisane u današnjem prvom biblijskom čitanju: Ovo je Bog naš u njega se uzdasmo, on nas je spasio. Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.

 

Nitko nije nevažan

TERETI NEPODNOSIVI

U evanđeoskim odlomcima koji se čitaju ovoga tjedna Isus progovara protiv loše prakse farizeja i pismoznanaca. Oni koji su pozvani biti primjer i poticaj postali su zapreka i pomutnja.
Crkva u Hrvatskoj je Crkva koja šuti, sastavljena od vjernika koji šute.
Valja izmoliti od Boga da svaki nijemak Katoličke Crkve u Hrvatskoj napokon progovori i podigne svoj glas. Tako ćemo pokazati da smo živi i da nas je Krist oslobodio.
No, katolička šutnja u Hrvatskoj nije problem, nego je posljedica. Posljedica dvaju velikih problema.
Prvi od njih je nedovoljna poučenost o vlastitoj vjeri. Možda bismo i govorili da znamo što vjerujemo i kako bismo mogli izreći ono što vjerujemo. Da bi se moglo zastupati neki sadržaj potrebno je poznavati taj sadržaj. Koliko kršćani u Hrvatskoj poznaju kršćanstvo pitanje je koje prečesto ima bolan i poražavajući odgovor.
Drugi problem je svijest o tome da su samo neki pozvani govoriti. Neprestano smatramo da će to netko drugi učiniti zato jer ga smatramo pozvanijim ili upućenijim.
Zato je potrebno stvoriti ozračje u kojemu će svatko sebe napokon početi doživljavati kao subjekt i kao Duhom Svetim ojačana i posvećena člana Crkve koji ima pravo i poziv propovijedati Evanđelje te liječiti svaku bolest i svaku nemoć.
Deklarativno i formalno je potpuno jasno da smo Crkva svi mi koji smo kršteni i da svatko od nas, premda vršimo različite službe, imamo jednaku obvezu i jednako poslanje uprisutnjenja civilizacije kršćanske ljubavi u ovom prostoru i vremenu. No, koliko je u stvarnosti zaista tako? Postoji li neko mjesto na kojem takozvani obični vjernici opušteno mogu sjesti sa svojim župnicima i biskupima pa razgovarati otvoreno i konstruktivno? Smatra li se da uvijek hijerarhija ima točan odgovor i ispravno rješenje ili vjerujemo da je svatko od krštenika hram Duha Svetoga? Je li još uvijek postoji netko u Crkvi tko pri spomenu pojma Crkva misli samo na biskupe, svećenike i redovništvo?
Prvi veliki posao koji trebamo napraviti je usvajanje mentaliteta II. vatikanskoga sabora i napokon shvatiti tko je Crkva. Kada to shvatimo, onda ćemo znati da svatko od nas ima poslanje jer je sudionik Kristove proročke, svećeničke i kraljevske službe. Onda ćemo sami otkrivati mogućnosti organiziranog djelovanja Crkve u Hrvatskoj. Nećemo čekati da nam netko dade ovlaštenje jer nas je Krist po krstu ovlastio.
Crkva je zajednica istovjerujuće i istodjelujuće braće i sestara. Zajednica smo okupljena u ljubavi Ljubavlju Božjom. Imamo isto dostojanstvo koje izvire iz sakramenta krsta te različito poslanje koje izvire iz sakramenata službe zajednici. Za očekivati je da se mi koje okuplja milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Svetoga Duha prepoznajemo po svojoj vjeri. Da se prepoznajemo kao osobe. Kao braća i sestre.

Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale