POZVANI NA SVETOST

Biblijski izrazi, hebrejski gadoš i grčki hagios, označavaju nešto što je izdvojeno na nešto izvanredno.

Prema shvaćanju Staroga Saveza, svetost se sastojala u različitosti. U izdvojenosti. Bog je svet zato jer je drugačiji od stvorenoga svijeta, izdvojen je od njega i za njega vladaju posebna pravila.

Izabrani narod je svet jer je izdvojen od svih drugih naroda na zemlji. Povjerena mu je posebna zadaća. Drugačiji je jer je čuvar Božje Riječi, njegovih zapovijedi i obećanja.

Konačno, u izabranom narodu Bog za posebnu službu izabire posebne ljude i šalje ih kao proroke. Njima je povjereno poslanje koje ih čini drugačijim od svih ljudi.

Ovo starosavezno shvaćanje svetosti prevladava i u kršćanstvu. Pa se svetima smatra one ljude koji su se potrudili biti drugačiji. Na poseban način se svetima smatralo pustinjake i redovnike koji su se i fizički uklanjali iz društva, iz zajednice ljudi.

No, činjenica je da mi ne živimo u Starom Savezu, nego da smo članovi novog Naroda Božjega koji je s nama sklopio savez u Kristu. I zato nam je Isus jedini učitelj i posrednik do Boga.

Isus nam je i jedini učitelj svetosti. A Isusova svetost je drugačija od uobičajena shvaćanja.

Za Isusa je rečeno da nam je bio u svemu jednak osim u grijehu. A na drugom mjestu je posvjedočeno da je prošao zemljom čineći dobro.

I to je bit svetosti. Kršćanske svetosti.

Bit kršćanske svetosti nije u tome da budemo drugačiji, odnosno da ističemo razlike. Bit kršćanske svetosti je u poistovjećivanju sa svakom radosti i nadom, žalosti i tjeskobom svijeta u kojemu živimo i svakog pojedinog čovjeka. Svetost se postiže odgovornim vršenjem svakodnevnih dužnosti. Blizinom s bratom i sestrom čovjekom. I, premda nismo od svijeta, svjedočanskim življenjem u svijetu. Pravi sveci nisu čudaci, nego obični ljudi koji žive među nama i svojim životom svjedoče Božju ljubav i dobrotu.

S druge strane, bit kršćanske svetosti nije u samodopadnom spašavanju svoje duše. Bit kršćanske svetosti je u djelotvornoj ljubavi. Raj nije pripravljen onima koji se sklanjaju u pobožne oaze bježeći od grešnoga svijeta, nego onima koji se zauzmu da bude što više dobrote u svijetu te da se, snagom Kristova Duha, uprisutni civilizacija ljubavi, civilizacija pravde i civilizacija mira.

A najljepše kod svetosti je činjenica da smo svi pozvani na svetost. I da je svakome darovan poziv i milost da možemo u ovom prostoru i vremenu, poput Krista, biti u svemu jednaki, osim u grijehu, te da možemo proći zemljom čineći dobro.

 

 

 

Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale