Trideset i prva nedjelja kroz godinu 30.10.2011.

Isus je prihvatio poniženje zato da bi nas uzvisio. Nevjerojatna je to činjenica koja nuka na razmišljanje i koja kuša našu vjeru. Lako je vjerovati u velikoga i moćnog Boga, teško je prihvatiti poniženoga i raspetoga, pa makar bio ponižen i ubijen zbog nas.

 

Gledajući poniženje Sina Božjega čovjek si postavlja pitanje što je to zapravo poniženje. Zar je roditeljima poniženje brinuti se oko pelena svoje djece? Zar je bračnim drugovima poniženje bdjeti uz bolesnički krevet svoga partnera? Zar je djeci poniženje pomagati onemoćalim roditeljima? Ondje gdje ima ljubavi nema poniženja. Tamo je samo ljubav.

 

Krist je prihvatio utjelovljenje i smrt zato jer nas voli, jer mu je stalo do nas. Ako površno gledamo to možemo nazvati poniženjem jer se Bog spušta ispod razine svoga dostojanstva, ali iz perspektive ljubavi to je jedini način da se podigne pali svijet.

Zato, razmišljajući o Božjoj ljubavi a ne o njegovom poniženju, možemo i moramo osjetiti svetu radost jer smo toliko ljubljeni i toliko vrijedni. Ne osjećamo samo radost, nutarnju ispunjenost i zadovoljstvo, nego smo pozvani pokazati i veselje, vanjsku manifestaciju naših osjećaja.

Ne radi se pritom o nekontroliranoj raspojasanosti ili obijesnom bančenju. Mi kršćani radost i veselje pokazujemo širenjem radosti činjenjem dobrih djela onima koji su u potrebi.

 

Naše spasenje ima dvije dimenzije. Jedna je spasiteljsko djelo Isusa Nazarećanina koji je Krist. Njegovom smrću i uskrsnućem smo oslobođeni ropstva grijeha. Spašeni smo.

Druga dimenzija spasenja se odnosi na naše prihvaćanje ponuđenog spasenja i nastojanje da svojim životom postanemo dostojni dijela u pripravljenom uživanju vječnoga veselja. To dakako ne možemo sami svojim silama, zato i molimo u današnjoj zbornoj molitvi da nam Bog pomogne da postignemo osigurano spasenje.

Na nama je da svojim životom već sada živimo ono što ćemo u potpunosti živjeti prijelazom u vječnost. A sveta radost i vječno veselje nisu kategorije koje smijemo zadržati sami za sebe, nego smo ih pozvani svjedočiti i dijeliti sa svim ljudima. Sudjelovanjem u Kristovom djelu koje nekima može izgledati kao poniženje, ali mi znamo da je spasiteljsko.



 

 

 

Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale