U povijesti Katoličke crkve zabilježeno je više događaja u kojima se očitovao Božji zahvat, a po kojima nas je Bog upućivao na vrijednost euharistije i na vidljiv nam način omogućio da osvijestimo prisutnost živoga Krista pod prilikama kruha i vina. Otajstvo pretvorbe, koje se događa na svakoj svetoj misi po Duhu Svetom, za naša osjetila ostaje na razini vidljivog znaka kruha i vina, a samo u potpunom povjerenju u Isusovu riječ vjerujemo da je tada pod tim prilikama prisutan živi Isus. U svojoj bezgraničnoj ljubavi, Isus želi osnažiti našu vjeru u svoju živu prisutnost u euharistiji pa nam zbog toga povremeno daje znakove – euharistijska čuda.

Ludbreško euharistijsko čudo

Predaja govori, jer nema pisanih dokumenata, kako je 1411. godine u ludbreškoj kapelici dvorca Batthyany tijekom mise svećenik ozbiljno posumnjao u stvarnost Tijela i Krvi Kristove. Poslije podizanja i pretvorbe, gdje se nad kruhom i vinom izgovaraju Isusove riječi: “Ovo je tijelo moje – Ovo je krv moja“, u kaležu je, nakon lomljenja hostije na tri dijela, svećenik ugledao pravu krv. Preplašen i zaprepašten, tekućinu iz kaleža stavio je u staklenu posudu, sakrio je i šutio o tome događaju sve do pred kraj života kad je na samrti ampulu s tekućinom predao subraći svećenicima u župnoj crkvi sv. Trojstva. Glas o tome brzo se pronio cijelim krajem, a narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg gdje su se otada počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi.

Papa Leon X. izdao je 1513. bulu u kojoj je naložio da se u nedjelju prije Male Gospe relikvija izlaže narodu na pobožnost i klanjanje.

Rođen je 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat. Osnovno obrazovanje stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru. Studirao je teologiju i filozofiju u Rimu na sveučilištu Gregoriana te je 1943. zaređen za svećenika.

Svećenički put

Odmah po ređenju imenovan je župnikom u Baderni gdje se u ta teška ratna vremena, kada su u Istri bile tri vojske – partizanska, njemačka i talijanska - nesebično zalagao za najugroženije. Kad su mu prigovarali zato što se zauzimao za sve ljude bez obzira na narodnost, odgovorio je: „Ja sam katolički svećenik i podijelit ću sv. sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Njemcu i Talijanu.“

Ujesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Mlad i poletan, don Miroslav je neumorno radio: okupljao je mladež, držao vjeronauk u školi, oživio pobožnost prvih petaka i prvih subota, uveo je hrvatski jezik u crkveno pjevanje, pozivao na ispovijed i pričest. Vjerni ga je narod zavolio i slijedio, a to se nije svidjelo vlastima koje su teško podnosile da svećenik ima veću ulogu, makar ona bila posve duhovne naravi.

Rođen je 16. rujna 1876. g. u hrvatskoj obitelji u Đurinu kraj Subotice. Djetinjstvo je proveo u obitelji na salašu kao najmlađi od sedmero djece majke Đule i oca Jose.

Svećenik karmelićanin

Nakon svršene pučke škole u Đurinu Tomo je upisao subotičku gimnaziju, koju su u to vrijeme pohađali oni koji su namjeravali postati svećenicima.

Kao gimnazijalac njegovao je prilično intenzivan vjerski život. Svaki je dan pohađao svetu misu te činio pojedina pokornička djela, primjerice post. Ujesen 1895. otišao je u nadbiskupsko sjemenište u Kaloči, a godinu dana kasnije u novicijat karmelićana u Grazu te je dobio ime brat Gerard od sv. Stjepana Kralja.

Mladi brat Gerard živio je svoj redovnički život doista oduševljeno i lijepo je napredovao u učenju i dnevnom redu svojih obaveza. Za svećenika je zaređen 1902. u Đuru (Györ). Postao je članom samostanskog kapitula, savjetnik samostana i zamjenik učitelja novaka. No već 1903. premješten je u samostan u Budimpešti gdje je također djelovao kao revan ispovjednik i propovjednik. Godinu dana potom, premješten je u tek osnovani samostan u Somboru kao jedini među svećenicima koji je znao govoriti hrvatski i bio je zadužen za pastoral hrvata, a ubrzo je postao i poglavar samostana.

Put prema svetosti

Gajio je osobitu pobožnost prema Malom Isusu, čiji je kip dao postaviti u samostanskoj crkvi u Somboru. Kao svećenik pokazao se uzoritim u radu s pripadnicima svih naroda s kojima se susretao. Posebice je bio pun ljubavi i samilosti prema pokornicima, a i inače prema ljudima koji bi ga zamolili za razgovor u potrebama. Spavao je bez slamarice sve do 1944. u sobi koja nije bila grijana niti za najvećih hladnoća. Planirao je dovesti karmelićane u Hrvatsku, ali planove je omeo Drugi sv. rat pa se konačno ostvarenje zbilo tek nakon njegove smrti. Po završetku Drugog sv. rata čudom se spasio od progona komunista. Tri je godine boravio u franjevačkom samostanu u Subotici živeći strogim pokorničkim životom, a komunističke ga vlasi nisu otkrile.

Umro je u Somboru 1956., a zbog njegove uzornosti u radu, ispovjedničke blagosti i velike brižnosti prema bolesnicima 1985. započeo je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U tijeku tog postupka njegovi su posmrtni ostaci preneseni u karmelsku crkvu u Somboru.

Ponos Crkve u Hrvata    

Svoju ljubav prema Gospi Hrvati vidljivo iskazuju i mnoštvom kapela, crkava i katedrala podignutim njoj na čast. Neke od njih posvećene su Marijinu uznesenju na Nebo.

Zagrebačka katedrala

Posvećena je Uznesenju BDM, a suzaštitnik je sv. Stjepan kralj. Na tom se mjestu prvotno nalazila crkvica građena između 9. i 11. st. Nakon osnivanja Zagrebačke biskupije počelo se s dugogodišnjom izgradnjom katedrale koja je dovršena i posvećena tek 1217. Kroz stoljeća je višekratno bila oštećivana u požarima i napadima neprijatelja, a osobito u potresu 1880. nakon čega je temeljito obnovljena u neogotičkom stilu te je zadobila današnji izgled. Zagrebačka katedrala najveća je hrvatska sakralna građevina.

Varaždinska katedrala

Jedna je od najznačajnijih ranobaroknih sakralnih građevina u sjevernoj Hrvatskoj. Gradili su je isusovci od 1642. do 1646. Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. crkvu su preuzeli pavlini, a nakon njihovoga ukinuća crkva je bila sekularizirana i 1788. pretvorena u žitnicu za vojne potrebe. Ponovo je blagoslovljena za bogoslužje 1797. Lakše ili teže je stradavala u požarima, a posljednja temeljita obnova odvijala se od 1982. do 1995. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije postala je 5. srpnja 1997. katedralom novoutemeljene Varaždinske biskupije.

Splitska katedrala

U narodu je poznata kao katedrala sv. Dujma, no posvećena je Uznesenju BDM. Smještena je u kompleksu Dioklecijanove palače, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej sagrađen početkom 4. st., a danas u njoj počivaju i časte se kosti kršćanskih mučenika koje je car pogubio. Poznata je po drvenim vratima koje je izradio Andrija Buvina izrezbarivši u orahovini 28 prizora Isusova života. Zajedno s kompleksom Palače upisana je u UNESCO-ov popis svjetske spomeničke baštine.

Pulska katedrala

Mjesto današnje katedrale rabilo se za religijsko štovanje još od antičkih rimskih vremena, a prve kršćanske crkve izgradile su se na prijelazu s 4. na 5. st. kad je na tome mjestu izgrađen cijeli kompleks starokršćanskih građevina. Današnja katedrala nastala je širenjem prethodnih zgrada u 5. st., a današnje klasicističko pročelje dobila je 1712. Rekonstruirana je 1947. zbog teških oštećenja koje je zadobila uslijed bombardiranja u Drugom sv. ratu.

Dubrovačka katedrala

Današnja katedrala nastala je na mjestu bizantske i romaničke katedrale koja je bila potpuno razorena u velikom potresu 1667. Građena je od 1671. do 1713. u baroknom stilu. Unutrašnjost katedrale je raskošna, a iznad glavnog oltara nalazi se slika „Uznesenje Marijino“ iz 16. st. koju potpisuje slavni talijanski slikar Tizian.

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja spomendan je na pobjedu u Domovinskom ratu, a ujedno i sjećanje na teške godine velike neizvjesnosti i iščekivanja u kojima je žarka molitva bila najmoćnije „oružje“. Krunica o vratu bila je znakom opredjeljenja hrvatskih branitelja – značila je pobijediti zlo nametnutoga rata protiv Domovine s pouzdanjem u pomoć svemogućega Boga.

Molitva za mir

Krunica je po svojoj naravi molitva za mir. Ponajprije za mir u dušama i srcima molitelja. Razmatrajući Kristova otajstva upoznajemo tajnu mira i postaje nam jasnije da zlo možemo uništiti i pobijediti praštanjem onima koji čine zlo. Postajemo raspoloživi da primimo i oko sebe širimo istinski mir koji je dar Uskrslog Krista. Praštati ne znači odobravati, već spriječiti da se zlo umnaža. Moljena krunica štiti od mržnje i istodobno oduzima snagu zlu.

Zajedništvo molitelja

Krunica ujedinjuje srca i duše onih koji mole. U tim teškim vremenima, kad su mnoge obitelji bile razdvojene, Gospina krunica spajala ih je u molitvi i bila je i neka vrsta komunikacije između razdvojenih članova. Tako su mnoge majke, supruge, kćeri, starci i djeca molitvom stali uz branitelje na prvim linijama bojišnica.

Budimo graditelji mira

U apostolskom pismu pape Ivana Pavla II o krunici Djevice Marije (Rosarium Virginis Mariae) zapisano je: „Teški izazovi s kojima se svijet suočava na ovom početku novog tisućljeća navode nas na pomisao da samo zahvat odozgor, koji je sposoban voditi srca onih koji žive u ratnom okruženju i onih u čijim je rukama sudbina narodâ, može pružiti nadu u svjetliju budućnost… Konačno, usmjeravajući naš pogled na Krista, krunica nas također čini graditeljima mira u svijetu. Po svome značaju ustrajne zajedničke prošnje, u skladu s Kristovim pozivom da valja moliti »i nikada ne sustati « (Lk 18, 1), krunica nam i danas dopušta nadati se da će se toliko teška »bitka« za mir moći izvojevati.

Zahvalni za sve žrtve i pobjedu koju smo izborili prije sedamnaest godina, pođimo u budućnost razmatrajući misao s. Lucije iz Fatime: „Blažena djevica Marija je krunici podarila takvo djelovanje da ne postoji nijedan materijalni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti.“

Rođen je u Janjevu 25. travnja 1893. godine od oca Gašpara i majke Antonije te je na krštenju dobio ime Ivan.

Franjevački habit obukao je sa šesnaest godina, 1909. i dobio redovničko ime Serafin, a svečane zavjete položio je 28. travnja 1915. Iste godine, 30. lipnja, zaređen je za prezbitera.

Rođen je 30. rujna 1732. godine u selu Seoni u Bosni, od oca Lovre i majke Perke. Kršten je u župi Bijela i nadjenuli su mu ime Šimun. Njegovi su ga roditelji od najranijih dana odgajali u vjeri i čestitom katoličkom životu. Zapisano je da je dječak Šimun bio poučljiv, poslušan i pobožan.

Svećenik kontemplativna života

Uspješno je završio školsku naobrazbu zvanu humaniora u samostanskoj školi u Kraljevoj Sutjesci, a potom je, u dvadesetoj godini života, stupio u franjevački red u istom tom samostanu.

Rođena je 28. prosinca 1735. godine na otoku Cresu u uglednoj obitelji de Colombis. Na kršenju je dobila ime Elizabeta.

Prihvaćanje Božjega poziva

U djevojačkoj dobi čula je Božji poziv i odlučila mu se odazvati unatoč odgovaranjima i savjetima rodbine i prijatelja. Odrekla se raskoši i udobnosti obiteljskog doma i pristupila monaškomu benediktinskom redu u samostanu sv. Petra, u rodnom gradu Cresu. Obukavši monaški habit dobila je redovničko ime s. Giacoma Giorgia. U zajednici je vršila više odgovornih službi. Rastući u svetosti, svojim je primjerom i savjetima pridonosila uzdizanju svojih susestara.

I ove će se godine o blagdanu Majke Božje Bistričke mnoštvo vjernika okupiti oko čudotvornog kipa Majke Božje s Djetetom u naručju u našem najpoznatijem i najposjećenijem marijanskom svetištu. Mnogobrojni hodočasnici koji se već stoljećima okupljaju u Mariji Bistrici dolazeći iz svih krajeva naše Domovine i inozemstva potiču nas na razmišljanje o mnoštvu svetaca i svetica Crkve u Hrvata čija su nam imena neznana.

S Marijom do svetosti

Prigoda je da se sa zahvalnošću prisjetimo onih čija se postojana vjera duboko ucijepila u kršćanski mentalitet našega naroda. Vjera koju su prenosili s koljena na koljeno do današnjih dana i koju smo baštinili kao najdragocjenije nasljeđe. Mnogi od njih postigli su svetost strpljivo ispunjavajući svoje svakodnevne dužnosti, podnoseći mnoge teškoće, siromaštvo i bolesti. Na tome putu utjecali su se zagovoru Majke Božje, Kraljice Hrvata. Nastojali su živjeti s Marijom, po njezinu primjeru i u ljubavi s njome.