Bl. Gracija rodio se u Mulu, u Boki Kotorskoj, 27. studenog 1438. g. Bio je jedino dijete siromašnih, pobožnih i poštenih roditelja, Benedikta i Dobre Krilović koji su mu na krštenju dali ime Pavao.

Obiteljsko porijeklo odredilo je da postane ribar i mornar. Ploveći Jadranom, u ljeto 1468. g. kao neoženjeni tridesetogodišnjak, Pavao je u Veneciji imao priliku čuti propovijed blaženog Šimuna iz Camerina, augustinca, koja ga je nadahnula da napusti dotadašnji način života i potpuno se posveti Bogu.

Rođena je 1493. kao Katarina Kosić u selu Relezi kod Podgorice, u siromašnoj pravoslavnoj obitelji stočara koji su imali tek malo stado ovaca. Kao djevojčica jednom je na paši ugledala Isusa, najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo snažan dojam i želju da pođe u Kotor vidjeti Isusove slike o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se usprotivili njenoj želji strahujući da će ondje i ostati. Kad joj je otac umro, majka je popustila, pa se četrnaestogodišnja Katarina 1507. preselila u Kotor i bila primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buca.

Augustin Kažotić rođen je oko 1260. u Trogiru. Stupio je u dominikanski red te se zaredio u Splitu, a potom nastavio studirati u Parizu, na Sorbonni 1287. godine.

U ovo božićno vrijeme, kad smo mislima, srcem i molitvama nastanjeni u betlehemskoj štali, spominjemo se i dugogodišnjeg stanovnika tog svetog grada – svetog Jeronima. On, doduše, nije bio Hrvat, ali ga rado svojatamo i ponosimo se njime jer je potekao s našeg podneblja.

Marko Stjepan Križevčanin rodio se u Križevcima oko 1580. godine. U vrijeme njegova djetinjstva Hrvatska je još uvijek bila harana od neprijatelja, pa je možda s toga upisao vojnu akademiju u Beču. No, doskora je uvidio da Domovini može služiti i na drugi način, te je upisao filozofiju kod Isusovaca, a potom studij teologije u Rimu. Zapisano je da je diplomirao s izvrsnim uspjehom, tako da je mogao voditi javne rasprave sa svakim, o svakom pitanju katoličke vjere.

Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom u obitelji s dvanaestoro djece.

San o jedinstvu kršćana

Živeći među pravoslavcima, u njemu je još u djetinjstvu počela rasti želja za jedinstvom i slogom svih kršćana. Odlučio je posvetiti se ekumenskom radu u svojoj zemlji te je pristupio franjevcima kapucinima koji su djelovali u njegovom rodnom gradu i dobio ime Leopold. U Udinama je započeo pripravu za redovnički i svećenički život koja je završena svećeničkim ređenjem 1890. u Veneciji, gdje je ostao nekoliko godina kao ispovjednik. Premda je kraće vrijeme boravio u Zadru, Kopru i na Rijeci njegov se san o misionarskom djelovanju u Domovini nije ostvario na način koji je on zamislio. Poslan je u Padovu 1909. gdje je ostao sve do smrti.

Nikola Tavelić rodio se oko 1340. godine u Šibeniku, u bogatoj plemićkoj obitelji, iz koje su se često birali šibenski gradski suci i knezovi. To je značilo da ga čeka ugodan, lijep i ugledan život. No, blaženi Nikola želio je biti velik samo u Božjim očima. Zamolio je Malu braću da ga prime, te je postao redovnikom, članom samostana svetog Franje u Šibeniku.

„Svemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa.”

Pozvani na svetost

Na svetkovinu Svih svetih u zbornoj molitvi izričemo prošnju koja jasno izražava suodnos nas koji činimo zemaljsku putujuću Crkvu, naših nebeskih zagovornika i Božjeg milosrđa koje nam po njihovom zagovoru pritječe.

Vjerujemo da sveci na nebu mole za nas ako im se utječemo i molimo ih za zagovor. Nadamo se da ćemo, što je više zagovornika, primiti i veće Božje milosrđe. A po većem milosrđu Božjem, osnaženi Duhom, činimo djela kršćanske ljubavi koja nas upravljaju k vječnom životu u zajedništvu svih svetih.

Ljepota djelotvorne povezanosti Crkve, čiji smo članovi postali po krštenju, može nam pružiti osjećaj zaštićenosti i radosti, ali nas ponajprije poziva da svakodnevno budemo živi svjedoci vjere u Božju volju i ljubav koja nas ujedinjuje. Potiče nas da ne zanemarimo Božji život u sebi i da se ne prepustimo pasivnosti. Stoga ova zborna molitva započinje upravo spomenom na zasluge onih koji su svoj život proživjeli Bogu na čast i bližnjima na korist.

SLUŽAVKE KRISTOVE

Družbu sestara Služavke Kristove osnovao je augsburški biskup dr. Josef Stimpfle 1973. godine.

Kad je 1970. Družba sestara Sužavki Malog Isusa osjetila potrebu za razdiobom na Pokrajine, dio sestara koje su već duže vrijeme djelovale u Njemačkoj odlučile su i nadalje ostati vjerne karizmi svoja osnivača, biskupa J. Stadlera, ali pod drugim uvjetima i drugim imenom. Sestre su dobro poznavale biskupa mons. Stimpflea koji je bio jedan od najpoznatijih biskupa ne samo u Njemačkoj, nego i u čitavom svijetu. Svi su kod njega nalazili riječi utjehe i ohrabrenja, bio je poznat po karitativnom radu i otvorenosti za potrebe Crkve u cijelom svijetu. Tako je prihvatio i sestre te se očinski brinuo za njih. Ime „Služavke Kristove“ izričito je želio biskup jer sjedinjuje novost Družbe i kontinuitet s karizmom nadbiskupa Stadlera.