Isusova mala braća

Isusova mala braća su muška redovnička zajednica koju je 1933. osnovao Rene Voillaume u Alžiru, gdje se s nekolicinom sljedbenika povukao živjeti život po uzoru na Charlesa de Foucaulda (rođ. 1858.u Strasbourgu), malog brata Karla.

„Isusovci“ je pučki naziv za Družbu Isusovu (DI), lat. Societas Jesu (SJ), muški red Katoličke crkve koji je osnovao Ignacije Loyola, španjolski plemić i vojnik rođen 1491. Dok se oporavljao od posljedica ranjavanja u jednoj bitci, jedine knjige koje je mogao pronaći za čitanje u njegovom rodnom dvorcu Loyola bile su Život Kristov i Životi svetaca. Te su ga knjige toliko privukle da je odlučio služiti Kristu kao što su to činili sveci tijekom povijesti. Ono što je imao, razdijelio je siromasima i započeo živjeti pokorničkim životom, a svoja iskustva odrastanja u vjeri zapisivao je u knjižicu iz koje su nastale njegove nadaleko poznate Duhovne vježbe.

Premda povijest ove redovničke zajednice seže u daleku prošlost, nema točno određene početke svog utemeljenja.

U 15. st., u vrijeme kad je našim krajevima često harala kuga, na poluotočiću Danče, zapadno od stare dubrovačke gradske jezgre, bio je uređen smještaj za okužene. Godine 1457. Senat Dubrovačke Republike dao je na Dančama sagraditi lazaret i crkvicu Gospe od milosti, poznate u narodu kao Gospa od Danača, kojoj se osobito utječu pomorci.

Družba sestara franjevki od Bezgrješne spada u veliku obitelj Trećeg samostanskog Reda sv. Franje Asiškog i autohtona je hrvatska družba. Osnovala ju je s. Klara Mara Žižić koja je 1673., u vrijeme turskih osvajanja, došla s drniškog područja (tada pod turskom vlasti) u Šibenik (tada pod vlasti Mletačke Republike). Započela je život posvećen Bogu prema Pravilu sv. Franje za Treći samostanski red, potvrđen od pape Leona X. franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj (od 1735. Provinciji Presvetog Otkupitelja). Uz odobrenje tadašnjeg biskupa Ivana Dominika Callegaria, mala zajednica okupljena oko s. Klare započela je svoje djelovanje koje traje do današnjih dana. Majka Klara Žižić umrla je 1706. na glasu svetosti te je za nju u Šibeniku otvoren biskupijski kanonski postupak za proglašenje blaženom i svetom. Prigodom 300. obljetnice postojanja, 1973. Družba je podignuta u red družbi papinskog prava (podložna je unutarnjoj upravi i disciplini neposredno i isključivo vlasti Apostolske Stolice).

Družba sestara Franjevki misionarki iz Asiza

Družbu je osnovao u Asizu 1702. franjevac konventualac o. Josip Antun Marcheselli s franjevačkom trećoredicom sestrom Anđelom Marijom del Giglio. Živjele su prema Pravilu koje je sv. Franjo Asiški napisao za Treći red, a svrha Družbe bila je potpuno posvećenje Bogu putem redovničkih zavjeta, uz intenzivni molitveni život, pokoru i vršenje djela milosrđa. Posvetile su se odgoju i poučavanju djevojaka, a nakon 200 godina djelovanja počele su odlaziti u misije.

Uz prvi, muški red (OFM, OFM Conv. i OFM Cap.) i drugi, ženski red (klarise), treći red je treća duhovna zajednica koju je sv. Franjo nadahnuo svojim životom i primjerom življenja po evanđelju. Svoje korijene ima u „redu pokornika“, u stilu života koji je Crkva odobrila mnogo prije početka djelovanja sv. Franje. Cilj takvog života bio je pozvati ljude na pokoru, odnosno izbjegavati grijeh kako bi se razvilo prisnije jedinstvo s Bogom. Sveti Franjo i sam je dvije godine pripadao redu pokornika u svijetu, a njegovo Prvo pismo vjernicima (pokornicima), u kojem je dao upute braći i sestrama od pokore, dokazuje njegovo iznimno zanimanje za ovaj red.

Franjevci kapucini (lat.: Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, skraćeno OFM Cap.) danas su uz opservante (OFM) i konventualce (OFM Conv.) treći ogranak prvog franjevačkog Reda. Za njegovo osnivanje (1525. god) zaslužni su Matej iz Bascia te rođena braća Ljudevit i Rafael iz Fossobronea. Vođeni traženjem autentičnosti Franjina života po evanđelju, željeli su obnoviti ideale kojima se on zanosio, a to su materijalno siromaštvo, putujući način propovijedanja i način odijevanja. Braća kapucini dobili su javno priznanje od Crkve 1528. kad im je papa Klement VIII. odobrio da „žive eremitskim životom opslužujući Pravilo bl. Franje koliko to ljudska krhkost dopušta“. Do 1619. bili su ovisni o konventualcima, a otada dobivaju potpunu slobodu pri izboru svojih vlastitih poglavara, s time da je do 1574. postojala papinska zabrana koja im nije dopuštala širenje izvan granica Italije. Nakon ukidanja ove zabrane, braća kapucini su se, kao putujući propovjednici i misionari, brzo širili po Europi i po svijetu. Jednostavan način redovničkog života te požrtvovno nastojanje oko duhovnog i tjelesnog dobra priprostog puka s kojim su bratski dijelili dobro i zlo, ključ je uspjeha braće kapucina do današnjih dana.

Kad je 1517. franjevački red službeno podijeljen na opservante (tzv. „smeđe fratre“) i konventualce („konventi“ = samostani, tzv. „crni fratri“ zbog crne boje habita), samostani u Dalmatinskoj provinciji sv. Jeronima (koja se oformila tijekom 13. i 14. st.) također su se razdijelili na ta dva ogranka. Ovdje ćemo se osvrnuti na franjevce koji su pripali ogranku konventualaca i oformili Hrvatsku provinciju sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Povijest Provincije

Kroz povijest je razvoj i djelovanje franjevaca konventualaca ove Provincije bilo uvjetovano političkim, gospodarskim, kulturnim i socijalnim stanjem koje je nametala Venecija, a krizna vremena osobito je donijela Mletačka republika koja je u 18. st. zatvarala mnoge samostane. Još je više nevolja i ograničavanja djelatnosti bilo za vrijeme Napoleonskih ratova. Zbog naglog pada broja fratara i zatvaranja samostana, 1827. Provincija se ujedinila s Padovanskom provincijom sv. Antuna. Sjedište uprave i sjemeništa provincije prelaze u Cres, a provincija se službeno naziva Dalmato-Patavina. Nakon suživota od 80 godina, ponovo dolazi do diobe pa samostani koji su od davnina pripadali Provinciji sv. Jeronima (Piran, Cres, Split, Šibenik i Vis) tvore opet neovisnu Provinciju. Godine 1919. braća su protjerana iz creskog samostana te su pronašli utočište u kontinentalnom dijelu novostvorene države i podigli samostane u Zagrebu, Vinkovcima i još nekim mjestima.

Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda prostire se na području kontinentalne Hrvatske kamo su braća franjevci također došli još za života sv. Franje.

Povijest Provincije

Nakon osnutka ugarske provincije (1217. – 1219.), franjevci se naseljuju u krajevima sjeverne Hrvatske. Godine 1260. spominje se zagrebačka kustodija organizirana na području između Drave i Save, a pripadali su joj samostani u Zagrebu, Virovitici, Varaždinu..., no misijski duh reda potaknuo je osnivanje redovničkih kuća i samostana izvan kontinentalne Hrvatske, u Bosni i drugdje.