Znakovito je da je sv. Dominik nekoliko godina prije papinskog potvrđivanja osnutka Reda braće Propovjednika osnovao sestarsku zajednicu s namjerom da one molitvom, žrtvom i drugim djelima zazivaju Božji blagoslov na dominikance. Prva takva zajednica osnovana je 1206. u južnoj Francuskoj. Tako je nastao ženski ogranak dominikanskog reda, koji se kroz povijest odlikovao raznim oblicima svjedočenja i služenja, a može se ukratko opisati kao kontemplativno molitveni i apostolski način djelovanja.

Dominikanski red je jedan od prosjačkih redova, a utemeljio ga je Dominik Guzman (1171. Caleruega, Španjolska – Bologna 1221.). Sv. Dominik nije napisao nijednu knjigu, nisu zabilježene njegove propovijedi te je ostalo sačuvano samo jedno njegovo pismo, no dok promatramo njegovo životno djelo, mnogo doznajemo i o njegovoj osobnosti.

Benediktinski red je jedan od najstarijih crkvenih redova na kršćanskome zapadu. Izrastao je iz monaške tradicije prvih stoljeća crkve, po uzoru na kršćane koji su se povlačili u osamu da bi tako vjernije živjeli evanđelje. Neki monasi žive sami u pustinji, a neki s braćom u zajednicama te ih nazivamo cenobiti.

Sveti Benedikt utemeljio je i žensku zajednicu u kojoj je bila i njegova rođena sestra, sv. Skolastika (rođena u Nursiji oko 480. i umrla u Monte Cassinu oko 547.). Ona je, slijedeći primjer svoga brata, počela okupljati djevojke za monaški život po Benediktovom Pravilu. O životu sv. Skolastike malo je zapisa; spominje se da je već od djetinjstva bila posvećena Bogu kao djevica, zaogrnuta koprenom djevičanstva. Jedanput godišnje običavala je posjetiti Benedikta i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima.

Po krštenju smo svi Bogu posvećeni. No, mnogo je onih koji Isusa žele slijediti na poseban način, koji mu se posvećuju živeći evanđeoske zavjete poslušnosti, siromaštva i djevičanske čistoće. Oni su poseban dar Crkvi. Stoga ćemo se tijekom Godine vjere i nove liturgijske godine osvrnuti na redovničke družbe i zajednice koje djeluju u Hrvatskoj, spominjući ih abecednim redom.

Današnju temu posvetili bismo zvonima u crkvi, kao i onima na crkvama.

Vjerojatno ste primijetili kako u našoj Crkvi postoje različita zvona koja zvone u različitim prigodama. Tako postoje zvona kod sakristije, zvona kod oltara na kojima zvone ministranti/akoliti te ona na samoj crkvi koja nas često bude u jutarnjim satima , a zvone i prije svake svete Mise. Pa krenimo onda malo objasniti njihovu svrhu s obzirom na njihovu namjenu.

Zvona kod sakristije – često možemo primijetiti da se to zvono nalazi u neposrednoj blizini vrata same sakristije. Uz to zvono nalazi se najčešće metalno ili tkano okno koje se ručno poteže kako bi ono zvonilo. Svrha tog zvona je zapravo samo jedna – označavanje početka liturgijskog slavlja (Mise, pobožnosti, klanjanja…). Njega se također može čuti, uz sva ostala zvona, za vrijeme „slave“ na Veliki Četvrtak kada zvona umuknu do Vazmenog
bdijenja (u subotu) kada se zvona ponovno oglase u trenutku „slave“.

Zvono pokraj oltara – njega možemo najčešće primijetiti „skrivenog“ ispod ili u neposrednoj blizini oltara ili nekog ministranta. Njegova uloga je označavanje početka i slijed pretvorbe ili tzv. „prikazanja“. Zanimljivo, jeste li znali da, iako većina župnih zajednica i crkava još uvijek prakticira zvonjenje u vrijeme pretvorbe, to nakon drugog Vatikanskog sabora više nije obavezno u svetoj Misi? Naime, ta je obveza dokinuta upravo tada i za vrijeme pretvorbe više nije potrebno zvoniti (može se odvijati u potpunoj tišini). Do drugog Vatikanskog sabora ta je praksa bila obavezna jer, kako smo u prethodnom tekstu o liturgiji rekli, tada nisu postojale „koncelebrirane Mise“, odnosno Mise u prisustvu više svećenika, već je svaka Misa imala samo jednog svećenika, a mise su se odvijale katkad u isto vrijeme na pokrajnjim oltarima. I kako bi narod znao u kojem trenutku na kojoj se Misi čini pretvorba, onda bi se zazvonilo za tim oltarom.

Zvona na crkvama – ta zvona su danas najčešće modernizirana i često se mogu vidjeti tzv. „elektronska zvona“ koja emitiraju zvuk putem sirena, odnosno emitiraju snimku zvona neke crkve ili je „simuliraju“. Naravno, tu su i uobičajena zvona čiji čar zvuka nikako ne mogu zamijeniti elektronski zvukovi. Njihova uloga je višestruka. Najčešće se koriste za označavanje skorog početka svete Mise tijekom dana. Zatim označavaju čas za molitvu
„Anđeo Gospodnji“ (najčešće rano ujutro, točno u podne i navečer). Neka zvona, gdje to sredina dopušta, označavaju puni sat (nekad i četvrt sata).

ZANIMLJIVOST: Jeste li znali da su se crkvena zvona nekoć koristila kao sredstvo za uzbunjivanje naroda na moguću opasnost? Prije pojave današnjih sirena i modernih sredstava priopćavanja, crkvena zvona su se koristila za tu namjenu. Također su se ta ista zvona koristila za obranu od tuče i nevremena. Naime, prije se vjerovalo da zvukovi zvona mogu „razbiti“ tuču i rastjerati prijeteće nevrijeme.

Na jesen nastavljamo dalje sa novim liturgijskim temama.

Pregledao: Katolički svećenik,
Autor: Ivan Brodarić

Do sada nismo govorili ništa o temi samog smještaju i rasporedu liturgijskog inventara, već samo kako bi se oni trebali primjenjivati ili izgledati. Danas bismo stavili malo veći naglasak na taj „arhitektonski“ aspekt.

Naime, već ste i sami mogli primijetiti kako su naše crkve (kao zgrade) ili bogoslužni prostori postavljeni tako da se sav fokus usmjerava prema glavnom oltaru. U nekim crkvama možete vidjeti još i „pokrajnje“ oltare, a koji su uglavnom posvećeni nekom svecu ili Kristovim znamenitostima kao što je „Krv Kristova“ i slično. Međutim, klupe za narod nisu usmjerene prema tim oltarima. Zašto je to tako?

Glavni oltar, koji je najčešće najveći i najviše urešen, predstavlja samog Krista i žrtvenik. To je najviše izraženo za vrijeme svete Mise. Nad tim oltarom se vrši euharistijska služba. Zato možemo reći kako je taj glavni oltar zapravo „centralni dio“ u nekoj crkvi.
Pokrajnji oltari danas uglavnom služe za prigodno čašćenje i pobožnosti osobama kojma su posvećeni. Nekoć, prije drugog Vatikanskog koncila, ti su pokrajnji oltari služili također za slavljenje svetih Misa, pa se tako moglo dogoditi da se u jednom trenutku služi više svetih Misa, jer do tada nisu postojale tzv. koncelebrirane Mise (jedna sveta Misa u prisustvu više svećenika). Pokrajnji oltari se uglavnom nalaze u kutu ili lađi crkve.

Vratimo se sada natrag na glavni oltar. On bi po svojoj građi trebao biti nepomičan i po mogućnosti od kamena. U sami oltar, ukoliko je crkva posvećena, umeću se moći sveca.
Pokraj glavnoga oltara (sa lijeve ili desne strane) nalazi se ambon – mjesto s kojeg se naviješta Božja riječ. U nekim crkvama pokraj glavnog oltara možete primijetiti i križ koji stoji na dugačkom stalku. To je tzv. procesijski križ.

Ukrašavanje oko oltara može se vršiti u svako doba unutar liturgijske godine, osim u korizmi kada se to ne bi trebalo raditi. Na oltaru ili oko njega bi trebale stajati svijeće, a o njihovom broju govorili smo u prethodnim tekstovima.

Što je sa svetohraništem (tabernakulom)? Ono bi trebalo biti smješteno iza oltara ili barem malo sa strane iza oltara. Iznimno se svetohranište premješta u pokrajnji oltar ili drugo mjesto na Veliki četvrtak do Velike subote.

I na kraju jedna zanimljivost: Jeste li ikada primijetili kako su starije crkve pozicionirane i građene? Ako niste, svraćam vam na to pozornost. Sve starije crkve okrenute su tako da je glavni oltar uvijek usmjeren prema istoku, odnosno - prema izlasku sunca. Na taj način simbolično se ukazuje kako se mi kršćani nadamo Svjetlosti koja rasvjetljuje mrak, kada će izići „Mlado Sunce s visine“ i Kristov drugi dolazak. Danas ta simbolika nije prisutna u
novoizgrađenim crkvama, jer je od drugog Vatikanskog koncila ukinuta nužnost građenja crkava prema istoku.

Autor: Ivan Brodarić,
Pregledao: Katolički svećenik

Danas bismo obradili jednostavnu i kratku temu. Jedna od najprimjetnijih značajki u Crkvenim prostorima, kao i na drugim bogoslužnim prostorima, grobljima, pa i u našim domovima („Crkvama u malom“), dakako su svijeće. Ima ih posvuda i svugdje ih se pali i ostavlja. Najupečatljivije su u Marijanskim svetištima gdje su pripravljena posebna mjesta za njihovo postavljanje i paljenje. Ali, jeste li se ikada upitali koja je svrha svijeća u liturgiji i zašto ih uopće palimo? Gdje se u liturgiji smiju postavljati svijeće, koliko ih treba biti i ostale zanimljivosti donosim u nastavku ovog teksta.

Za početak valja objasniti značenje same svijeće. Svijeća u liturgiji označava samu Kristovu prisutnost, Svjetlost koji razdire tamu, vječnu Svjetlost koju obasjava put u vječnost i pobjeđuje smrt (tamu) – jednostavno i sažeto objašnjeno. Naravno, ona ima svoje dublje teološko objašnjenje, ali za ovaj tekst pokušao sam to pojednostavniti na razumljivi način. Neki teolozi će vam pokušati objasniti u metafori kako izgaranje svijeće (plamen) možemo zamisliti kao naše izgaranje za Kristom, to jest: izgaramo u ovom životu na putu ka onom vječnom.

Što se tiče samih svijeća u liturgiji, izuzevši samu sv. Misu, svijeće na raznim bogoslužjima, pobožnostima i sl. nisu obvezatne, ali su poželjne. Dok su na sv. Misi svijeće obvezatne i moraju biti na oltaru ili pokraj njega (ne može biti npr. iza oltara, a na oltaru ili pokraj njega ih nema). Iako nema striktne uredbe u samom Misalu, nekako se ustalilo u praksi da na oltaru budu upaljene najmanje dvije svijeće tijekom sv. Mise (što u velikom broju slučajeva i jest tako, rijetko ćete pronaći slavlje sv. Mise sa samo jednom upaljenom svijećom).

Naravno, osim samih svijeća na oltaru, poznate su nam svijeće koje koristimo i u drugim prilikama. Najpoznatija je „uskrsna svijeća“ koju palimo na Veliku Subotu, a ona se postavlja pored ambona i tamo je tijekom cijelog Uskrsnog vremena. Zatim, koristimo i lampione koje palimo na grobljima najmilijih te ih stavljamo na sam grob. Postoje i svijećnjaci sa „onim debelim svijećama“ koje možemo vidjeti na pokrajnjim oltarima, kod kipova ili slika svetaca.

Rezimirajmo: različite su namjene svijeća, ali svima je ista svrha: Kristova prisutnost.

Pregledao: Katolički svećenik,
Autor: Ivan Brodarić

Nastavljamo s temama u sklopu serijala „Liturgija Euharistije“, a današnja tema je izuzetno važna – kako primati svetu Pričest? Već smo prije Uskrsnog vremena dotaknuli tu temu kada sam naveo u kakvom stanju i spremnosti bi trebali primati Tijelo Kristovo. Danas bismo to malo „produbili“ i kazali još neke zanimljive prakse tijekom samog pričešćivanja.

Prošli puta sam rekao da u svetoj Misi „Euharistijska služba“ započinje odmah nakon „Službe Riječi“, tj. nakon molitve vjernika. Tada Svećenik sa ministrantima priprema sve za pretvorbu vina u Krv Kristovu i kruh (hostiju) u Tijelo Kristovo. Nakon toga slijedi euharistijska molitva, molitva Oče naš te sama pričest (sažeto objašnjeno), a završava popričesnom molitvom nakon koje slijedi završni blagoslov i otpust. „Euharistijska služba“ je vrhunac svake svete Mise. To je taj „centralni“ dio svete Mise u kojem se zbiva najveće Otajstvo - sam Krist se prikazuje pred našim očima te se na posljetku duhovno nahranimo njegovim Tijelom.

Vjerojatno su neki već s time upoznati, no ne bismo trebali ništa jesti barem 60 minuta neposredno prije same pričesti (dakle, ne od početka Mise, već same pričesti). To se naziva „Pričesni post“ ili „Euharistijski post“. A čemu to? Osim samog poštovanja prema Tijelu Kristovu, na taj način se duhovno pripremamo kako bismo dostojno primili Tijelo i Krv Kristovu.
Tako izražavamo štovanje i svečanost trenutka kada Krist postaje dio nas u euharistiji. Zato, da bismo bili kadri primiti Njega u sebe, potrebno je činiti ovaj post.

O samom pristupu na pričest već smo bili govorili. No, vrijedi ponoviti kako Krist nam se nudi (preko pričesti), a mi mu pristupamo. Zato svi stojimo u redu i pristupamo k svećeniku primiti svetu Pričest, svećenik ne dolazi k nama osim ako postoji za to opravdani razlog npr. bolest. Također, govorili smo da Pričest možemo primiti na ruke i u usta, da su oba načina ispravna i ne postoji „najispravniji“ način (već je neispravno tvrditi obratno!). Ako primamo na ruke, onda hostiju stavljamo u usta PRED SVEĆENIKOM – ne hodamo okolo s njome i ne stavljamo je u džep. Posvećenoj hostiji je mjesto u crkvi i samo u Crkvi (iznimka je jedino kada svećenik u posebnom posuđu donosi Tijelo Kristovo k bolesnima i nemoćnima). Tko se na to ogluši, čini veliki grijeh i svetogrđe! Isto tako, prije samog konzumiranja Tijela Kristova, možemo se nakloniti ili pokloniti i tako dati čast Kristu – ali ne tako da ometamo i zaustavljamo red drugima. Poželjno bi bilo da, dok se onaj ispred vas pričešćuje, svoj poklon ili naklon upravo tada obavite (po mogućnosti diskretno).

O djeliteljima svete Pričesti smo također govorili. Dakle, jedini službeni redovni pričestitelji su svećenici – kler. Oni jedini smiju dijeliti svetu Pričest u bilo kojoj situaciji i bilo kada. Svi ostali (laici, pa čak i bogoslovi - kojima to nije po službenoj Crkvenoj vlasti dozvoljeno) ne mogu dijeliti svetu Pričest. No, postoje iznimke kada „izvanredni pričestitelji“ smiju pričešćivati i to samo uz dekret koji im se dodjeljuje od strane Crkvene vlasti.

I jedna zanimljivost: Hostiju ne grizemo! U redu, ako dobijemo preveliku hostiju možemo je prelomiti, ali ne i gristi jednom kada uđe u usta. Nju ćemo „rastopiti“ i progutati.
Činimo tako jer prihvaćamo Kristovo tijelo – i njega ne grizemo i ne žvačemo. To je nekako čin samog poštovanja. A o poštovanju prema svetoj Pričesti govorili smo na početku samog teksta. Stoga, za kraj, apeliram da poštujemo svetu Pričest – jer to je nešto najveće i najsvetije što nam Krist i Crkva nudi. Nema višeg i uzvišenijeg od toga, a mi pripazimo kako i na koji način Njemu pristupamo

Tekst pregledao: Katolički svećenik,
autor: Ivan Brodarić