Danas bi smo obradili jednu zanimljivu temu, ali svakako: Ulaz i izlaz iz crkve.
Naravno, ovdje nećemo govoriti u kojoj prosječnoj dužini koraka treba u crkvu ulaziti/izlaziti ili hoćemo li u crkvu ući/izaći trčeći ili skačući, već kakvim dostojanstvom i razumijevanjem u crkvu ulazimo ili izlazimo. Svjedoci smo svakakvih „uletavanja“ u Božji hram, ne samo kod djece već i kod odraslih.
Kakvi god bili primjeri osobina dok ulazimo u Božju kuću, uvijek treba imati na pameti sljedeće:
Dolazimo u nečiji dom, kao i na kraju - da izlazimo iz tog istog doma.
Što to znači?
Idemo to pokušati objasniti na primjeru nečijeg rođendana! Dobili ste od nekog prijatelja poziv da dođete na proslavu njegov rođendana. U ovom slučaju, Isus nas poziva svake nedjelje (nekad i svaki dan) da dođemo proslaviti Njegovu muku, smrti i uskrsnuće, i Euharistiju. Na nama je želimo se na tu proslavu (rođendan, tj. Euharistiju) odazvati.
U redu, recimo da smo se odlučili odazvati pozivu – i što sad? Krenu pripreme za to slavlje. Za rođendan kupujemo poklon(e), uređujemo sebe, biramo lijepu odjeću… dok za slavlje Euharistije duhovno se pripremamo, donosimo svoje srce i cijelog sebe k Slavljeniku, također se dostojanstveno odjenemo i itd. U redu, sve smo pripremili za slavlje i krenemo prema kući Slavljenika!
Prilazimo kućnim vratima našega Slavljenika. I što sad? U primjeru rođendanskog slavlja, pozvonimo ili pokucamo da nam domaćin otvori vrata jer nas s radošću dočekuje. Slično je i sa slavljem Euharistije, samo što nas s radošću Krist uvijek dočekuje otvorena vrata.
Ima, na žalost, onih koji odluče slaviti rođendan (ili Euharistiju) vani, na hodniku ili dvorištu kuće (crkve), unatoč pozivu domaćina da se slavlje odvija u kući (u crkvi). Iako domaćin i to dopušta, svejedno mu je žao jer njegov dragi gost nije u zajedništvu sa ostalim uzvanicima.
U redu je to ako je gost bolestan, pa se boji da će zaraziti ostale (ili ostali njega), ali onda u tom slučaju je bolje da je ostao kod kuće i liječi se, biti će druge prilike za slavlje kada ozdravi i stekne dovoljni imunitet.
Zato je bolje slaviti sa Slavljenikom u zajedništvu sa ostalima – u kući (crkvi)!
U redu, ušli smo u kuću. Dočekuje nas Slavljenik. Pozdravljamo ga i gestom rukovanja dajemo mu do znanja da ga poštujemo gledajući u njega. Isto je i sa ulaskom u crkvu na slavlje Euharistije: Kada uđemo u kuću Božju, pozdravimo ga znakom križa i damo mu poštovanje tako da se pokleknemo do poda (ne poskočimo), a ako smo spriječeni da pokleknemo, onda Mu se barem naklonimo i to sve činimo okrenuti prema Njemu, tj. Svetohraništu.
Dakle, u obje proslave, bitan je Slavljenik i svu svoju pozornost treba usmjeriti prema njemu, a dok se pozdravljamo sa njime ne gledamo uokolo kao da nas Slavljenik ne interesira – „jer radim to iz čiste forme“.
Poštovanje?
0 bodova!
Nakon pozdrava sa Slavljenikom, u oba slučaja, ulazimo u njegov dom i negdje se udobno smjestimo gdje ćemo proslaviti njegovo slavlje.
Po završetku slavlja, na rođendanu se pozdravljamo i rukujemo sa Slavljenikom te odlazimo svojoj kući ispunjeni vjerom da je domaćinu lijepo bilo u našem prisustvu i da ste ispunili svoju svrhu svojim odazivom i dolaskom. Jednako tako je i sa završetkom slavlja Euharistije. Pozdravimo se sa Isusom, pokleknemo ili naklonimo Mu se i odemo kući u nadi da je Kristu bilo drago u našem prisustvu, a ne sablazan, te da smo Mu dopustili da putem hostije uđe i nastani se u naše srce.
Nadam se da sam uspio približiti značenje svakog ulaska i izlaska iz Božje kuće i da je ovaj tekst uspio probuditi u svima nama svijest s početka teksta, da dostojanstvenije dolazimo u nečiji dom, kao i na kraju - da izlazimo iz tog istog doma.
Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik
Vjerojatno ste mogli primijetiti kako na svakoj svetoj Misi svećenik nosi na sebi obojeno ruho (misnicu i štolu). Također, u nekim crkvama se još dodatno uređuju amboni ili popratni inventar u boji koju nosi svećenik. Nekada je to ista boja nekoliko dana ili tjedana, pa se onda promjeni u neku drugu boju tokom tjedna, a za sprovode i sakrament pokajanja je treća boja… a čemu sve te boje i promjene?
Liturgija u današnjem vremenu nalaže četiri osnovne boje: crvenu, zelenu, bijelu i ljubičastu. Dapače, do II. Vatikanskog sabora koristila se i peta boja – crna, koja se i danas koristi u nekim sredinama (tradicija) za mise pokojnika. Iako ta boja nije „ukinuta“ ona se više ne prakticira u redovitim liturgijskim događanjima, pa nakon Sabora i danas se koriste samo ove četiri osnovne boje u liturgiji gdje crnu boju mijenja ljubičasta. Negdje će te danas ugledati misnicu u zlatnoj (tzv. „svečane“) ili plavoj boji (tzv. „Marijanske“), ali on se uzimaju kao „izvedenice“ za bijelo ruho.
Dakle, svaka boja ima svoj smisao i ima svoje značenje. Ona predstavlja vrijeme u liturgijskoj godini, blagdane/spomendane mučenika, blagdan o Duhu Svetome ili neke svetkovine. Pa što onda svaka boja označava?
ZELENA BOJA – označava vrijeme kroz godinu. Uglavnom svagdane i nedjelje, dani bez posebnih blagdana ili spomendana i sl.
CRVENA BOJA – označava mučeništvo nekog sveca (njegov spomendan ili blagdan), te svetkovine i blagdane o Duhu Svetom (npr.: podjela Svete Potvrde, Duhovi i sl.), svetkovine Krista Kralja, na Veliki Petak i sl.
LJUBIČASTA BOJA – označuje vrijeme iščekivanja i pokore. Ta je boja karakteristična u vrijeme adventa i korizme. Također se ta boja koristi za pokorničke službe i sakramente, te za sprovode.
BIJELA BOJA – označuje veliki radosni blagdan ili svetkovinu, te vrijeme radosti – Božićno i Uskrsno vrijeme, Marijanske blagdane, na svetkovinu Svih Svetih i itd.
Sada kada znamo što koja boja označava, lakše nam je pratiti liturgijsko vrijeme i određena slavlja tijekom liturgijske godine. Također, za one koji vole uređivati crkvene prostore i inventar, ovo im je svakako dobro došla informacija. No, smijemo li mi koristiti liturgijske boje pri uređivanju naših domova i „privatnih oltarnika“? Naravno. Liturgija to nigdje ne brani.
Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik
Svake se godine u medijima i među članovima Katoličke Crkve nameće se rasprava kada okititi božićno drvce, odnosno ga raskititi.
Možemo primijetiti da u svjetovnim krugovima, ponajprije u trgovinama i izlozima, kićenje borova i božićnih ukrasa započinje sve ranije, a raskićivanje većina obave na svetkovinu Bogojavljenja - Sveta tri kralja.
Što nam kaže liturgija?
Liturgija nije striktna po tom pitanju i ne govori nam konkretno datume kada se božićni ukrasi trebaju pojaviti, odnosno ukloniti sa naših jelki ili domova. To je, zapravo, pitanje neke opće kulturološke prakse i tradicije, a koja bi se trebala uskladiti sa liturgijskim vremenom.
Što to znači?
Liturgijsko "Božićno vrijeme", a koje je revidirano na II. Vatikanskom saboru, jasno određuje početak od Badnje noći/Kristova rođenja i završetak na svetkovinu Kristovog krštenja. Slijedom toga, privržena je praksa da se jelke i domovi okite i raskite u tom vremenu.
Neke crkve i župe, pa i neki domovi, ostavljaju jelke do blagdana Svijećnice, što je praksa još iz "pretkoncilskog doba". Naime, do prije revidiranja božićnog vremena na II. Vatikanskom saboru, Božićno vrijeme je trajalo mnogo dulje: od Badnje noći/Kristova rođenja do Svijećnice. Nakon II. Vatikanskog sabora, ta je praksa dokinuta i to vrijeme je skraćeno do prve nedjelje nakon Bogojavljenja, tj. Kristova krštenja.
Što je onda pravilnije - do "krštenja" ili Svijećnice?
Odgovor je do Kristova krštenja, ali nije "grjehota" ako jelku ostavimo do Svijećnice jer se na taj blagdan maleni Isus prikazuje u Hramu (što još uvijek pripada božićnom vremenu) te u nekim crkvama se na taj dan pjevaju isključivo božićne pjesme, iako taj blagdan spada u drugo liturgijsko razdoblje.
Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik