STJEPAN KRANJČIĆ

Ponos Crkve u Hrvata
 

Studij i prve godine svećeništva

Nakon sjemeništa upisao je studij teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje se isticao marljivošću, intelektualnim sposobnostima i kolegijalnošću. Za svećenika je zaređen 1943. godine te je mladu misu služio u Ozlju, gdje su mu starijeg brata dr. Matiju Kranjčića, koji je ondje bio župnik, 1945. godine ubili komunisti.

Stjepan je od 1943. do 1945. vršio službu kapelana u Požegi, a od 1945. do 1947. bio je kapelan u župi sv. Marka na zagrebačkome Gornjem gradu. Tada je postao bilježnikom Nadbiskupskoga duhovnog stola, okarakteriziran kao sposoban, radišan, beskompromisan i neustrašiv svećenik. Također postao je tajnikom biskupu Franji Salis-Seewisu. No Udba ga je, kao svećenika izrazite Stepinčeve linije,   1950. godine izgnala iz Zagreba i zabranila mu boravak do trideset kilometara blizu Zagreba. Za Stjepana se kod vlasti zauzeo biskup Josip Lach pa je sljedeće dvije godine smio djelovati kod časnih sestara karmelićanki u Hrvatskom Leskovcu. Pomagao je susjednom župniku Franji Kuhariću koji je iz Sv. Martina pod Okićem upravljao s više župa, a zajedno su posjećivali nadbiskupa Stepinca u Krašiću.

1952. Kranjčić je doktorirao na studiju teologije i iste godine postao župnikom i dekanom u Križevcima.

 

Križevački župnik

U župničkoj je službi bio izniman u pastoralnoj revnosti, karitativnosti, duhovnosti, darežljivosti, gostolju-bivosti, skromnosti, poniznosti i asketskom načinu života. Svete mise, vjeronauk, svibanjske i liostopadske pobožnosti redovito je držao i u središtu župe i na filijalama. Svakodnevno bi pješice ili biciklom obilazio župljane u gradu i na selu. Svake je godine sa župljanima pješice hodočastio na Mariju Bistricu, a tijekom cijeloga dana bio je na raspolaganju za ispovijed. Održavao je redovite duhovne obnove za svećenike iz okolnih župa koji su se veoma rado odazivali zbog njegove otvorenosti i srdačnosti. Nakon šesnaest godina potpune predanosti i zauzetosti za vjernike, Stjepan Kranjčić umro je od posljedica bolesti 10. travnja 1968. godine u jednoj rimskoj poliklinici. Pokopan je na križevačkome gradskom groblju uz neviđen oproštaj s oko stotinu svećenika i uz višekilometarsku kolonu ožalošćenih vjernika. Više od četrdeset godina nakon njegove smrti, vjernici ga drže na glasu svetosti i utječu mu se u molitvama.