Featured

Teološki rječnik

 

 


A

Advent

Advent (lat. adventus=dolazak) ili došašće označava period od četiri liturgijska tjedna prije Božića, u kojima se Crkva priprema na slavlje rođenja Kristova dok istovremeno iščekuje njegov drugi dolazak. Došašće počinje u nedjelju najbližu 30. studenom, koja se naziva Prva nedjelja došašća. Crkvena liturgijska godina također počinje toga dana.
Čitanja i običaji vremena došašća naglašavaju pokoru i radosno iščekivanje Gospodinova dolaska. Od Prve nedjelje došašća do 16. prosinca liturgija se usredotočuje na pokoru i pripravu za drugi Isusov dolazak. Za vrijeme tog razdoblja svećenici nose ljubičaste misnice čime se još više naglašava tema pokore. U zadnjem tjednu došašća liturgija se usmjeruje na približavanje Kristova rođenja, a poseban naglasak dobiva uloga Kristove Majke. Slavljenje pripremnog razdoblja pred Božić potječe iz 4. st.


Agape

Agape je grčka riječ za ljubav koja je zadobila posebno značenje među kršćanima, označujući najprije Božju nesebičnu ljubav prema čovječanstvu i cijelom svemiru, a također sebedarnu čovjekovu ljubav usmjerenu prema drugima . Agape je korijen svih kreposti i njihovo je konačno ispunjenje. Budući da su se prvi kršćani okupljali na gozbe, u okviru kojih se slavila euharistija, da bi izrazili ljubav jedni prema drugima, oni su te svoje objede nazivali agape.


Aggiornamento

Izraz potječe iz talijanskog (posuvremenjenje) i postao je uobičajen među katolicima nakon što ga je upotrijebio papa Ivan XXIII. U vezi s potrebom osuvremenjenja Crkve i nakon što ga je prihvatila većina biskupa na II. Vatikanskom saboru koji je sazvao Ivan XXIII. On se upotrebljava bilo u smislu unutarnje duhovne obnove Crkve ili vanjskog prilagođavanja crkvenih propisa potrebama vremena.


Alba

Naziv dolazi od latinskog albus (bijel) i označuje dugu bijelu haljinu od lanenog platna koju nose svećenici za vrijeme liturgijskih funkcija. Nastale od grčko-rimskih donjih tunika, albe su često ukrašene trakama u bojama i protkane čipkom koja se širi od pasa do gležanja. Ti ukrasi, međutim, ne smiju narušiti jednostavnost i čednost liturgijske odjeće, koja simbolizira čistoću srca.


Aleluja

Od hebrejskog izraza koji doslovno znači „hvalite Jahvu“, ovaj radosni liturgijski poklik hvale nalazi se u psalmima, zatim u knjizi Tobijinoj, te u Otkrivenju. Liturgijska uporaba usklika potječe od prve Crkve, a danas se upotrebljava tijekom cijele godine osim za vrijeme korizme.


Amen

Heb.= „doista“. Svečani izraz potvrđivanja koji su najprije upotrebljavali Izraelci starozavjetnog vremena da bi izrazili svoje prianjanje uz Božje zapovijedi. Apostolska zajednica kasnije ga je usvojila i upotrebljavala u Svetom pismu i liturgiji. Amen znači – da, tako je, pristajem uz to.


Anđeli

Anđeli (grč.: ángelos = glasnik) su čisto duhovna stvorenja, bestjelesna, osobna i besmrtna bića obdarena razumom i voljom. Oni neprekidno gledaju Boga licem u lice, slave ga, služe mu i njegovi su glasnici u ostvarenju spasenjskoga poslanja za sve ljude. Mogu se definirati i kao stvorenja paralelna čovjeku, no od njega uzvišenija; imaju svoje podrijetlo, svoje kušnje, a neki od njih su i sagriješili; određeni su za uzdignuće na nadnaravnu razinu, u zajedništvu s čovjekom i s Bogom.
U praotačkim predajama i predajama o izlasku anđeo je onaj koji, po Božjoj volji, izvršava neku zadaću ili službu, uprisutnjujući njegovu volju, no pokazuje da ima identitet. Spominju se anđeoske skupine kerubini (kao čuvari raja) i serafini (dio Božjeg kraljevskog dvora koji stoje oko njegovog prijestolja). Jedno od biblijskih Božjih imena: Jahve Sabaot (Gospodin nad vojskama ili četama) vjerojatno se odnosi na anđeoske čete u službi Bogu. U vrijeme progonstva i nakon njega veza anđela s Izraelovom poviješću postaje još snažnija; anđeo je posrednik spasenja između Boga i čovjeka i, u takvu kontekstu, objavljena su i imena nekih anđela (Mihael, Gabriel, Rafael), jedinstvena činjenica koja upućuje da su anđeli osobna bića, među sobom različita. Prisutnost anđela usmjerena je na ostvarivanje Božjih planova i odnosi se na najznačajnije događaje NZ : anđeli naviještaju Božje utjelovljenje , služe Isusu nakon kušnji, u Getsemanskoj tjeskobi, prvi su svjedoci uskrsnuća i Kristova uzašašća na nebo. Isus često govori o njima: za njega su anđeli članovi Božjeg nebeskog dvora; čuvari ljudi (djece); vesele se spasenju čovjeka; gledaju lice Božje; djelotvorno su na službi Mesiji; budući su pratioci Kristovi o njegovu drugom dolasku.


 

Antifona

Izraz potječe iz grčkog i znači doslovno „glas koji odgovara“. To je stih, obično iz Svetog Pisma, koji se pjeva ili recitira prije i poslije (ili između stihova) psalma ili hvalospjeva.


Antikrist

Riječ se prvi put pojavljuje u drugoj polovici I. st. Po Kr. Kao kršćanska inačica Božjeg protivnika u završnome vremenu povijesti, o kojem je već govorila židovska apokaliptika. Doslovno, riječ označuje suparnika i Kristova protivnika.


Apokalipsa

Apokalipsa je književna vrsta po kojoj vidjelac doživljava otkrivenje (apokalypsis na grčkom) budućnosti ili nebeskog promatranja kriznih događaja. Kako su sadržaji apokalipse obično „posljednje stvari“, uobičajeno je upotrebljavati pridjev „apokaliptičan“ kada se govori o završnom vremenu te o eshatološkim događajima ili likovima.


Apostol

Izraz „apostol“ izvodi se iz grčkog glagola apostle (slati) i označava onoga koji je poslan, obično kao službeni glasnik ili poklisar. Prije NZ samo se povremeno koristio za označavanje nekoga koji je poslan ili nešto što je poslano. U NZ, gdje se pojavljuje sedamdeset i devet puta, apostol se upotrebljava za označavanje glasnika općenito, zatim se primjenjuje na Krista kao Božjeg posebnog izaslanika, te na one koje je posebno poslao zemaljski Isus, uskrsli Gospodin ili Crkva da bi se nastavilo Isusovo poslanje na zemlji.


Askeza

Riječ ima korijen u grčkom izrazu „askesis“, koji označuje prakticiranje ili vježbu. Prvi kršćani posudili su taj izraz iz svijeta grčkog športa. U ranoj kršćanskoj uporabi askeza se odnosi na vježbe svladavanja samoga sebe kojima su se vjernici pripremali i uvježbavali za neprolazni život. Upravo kao što športaš usredotočuje misli i volju na jedan jedini cilj te usmjeruje sve napore i energiju da ga dostigne, tako kršćanin mora čuvati vjeru dok se bori i napreže za životni cilj i svrhu.
Askeza je djelatnost kojom čovjek nastoji dostići cilj koji leži izvan njega: puninu života u Kristu Isusu. To zahtijeva strogu disciplinu tako da se nečiji cijeli život, i svaki vid života, mora usklađivati s raspetim i uskrslim Kristom.


 


 

B

Beatifikacija

Beatifikacija je proces koji dovodi (ili pomaže da dođe) do papinske deklaracije kojom se pojedini sluga Božji ( tako se službeno naziva dotični preminuli vjernik ili vjernica) proglašava blaženim. Postoje dvije glavne faze u tom postupku:
1. prva istražuje je li dotični umro za vjeru -je li umro mučeničkom smrću zbog mržnje prema vjeri, pri čemu je ta osoba učinila vrhunsku žrtvu ljubavi prema Kristu i Crkvi, ili u slučaju nemučenika gdje se mora dokazati da su taj vjernik ili vjernica bili tako duboko nadahnuti kršćanskom ljubavlju prema Bogu i ljudima da su u svakidašnjem životu vršili sve kršćanske kreposti na doista savršen, primjeran i junački način. Ako se utvrdi da je dotični to posjedovao, tada biva proglašen časnim (venerabilis).
2. druga faza se događa kada se utvrdi da se dogodilo čudo po zagovoru te osobe: ako se potvrdi čudesni događaj, te ako se utvrdi da se miolosno ozdravljenje može pripisati tom sluzi Božjem, tada on biva proglašen blaženim (beatus).


Bezgrješno začeće

Bezgrješno začeće je vjerovanje da je Mariji, Isusovoj majci, Bog podario milost sačuvanosti od istočnog grijeha od prvog trenutka njezina postojanja. “Bezgrješno” se odnosi na odsustvo grijeha, a “začeće” se odnosi na sam početak Marijin i nema veze s načinom na koji je kasnije začela svoje jedino dijete po osjenjenju Duha Svetoga (djevičanski začela Isusa). To pokazuje Božju milostivost prema toj ženi jer je došla na svijet bez ljage istočnoga grijeha, bezgrješna je ili “milosti puna”.
Bezgrješno začeće slavi se liturgijskim blagdanom 8. prosinca, koji se svrstava među svetkovine.


Bioetika

Bioetika je novo područje istraživanja, koje ima ogromne posljedice za čovječanstvo, a može se definirati kao ispitivanje i proučavanje moralnih i društvenih implikacija postupaka i eksperimenata u medicini i znanostima o životu. Ono obuhvaća područja kao što su: eutanazija, kontrola ponašanja, genetska intervencija, odnos liječnika i pacijenata, pobačaj, kontrola plodnosti, transplantirani i umjetni organi, smrt i umiranje te mnoga druga područja u genetici i reproduktivnoj biologiji.


Biskup

U Rimokatoličkoj Crkvi, istočnim i nekim protestantskim Crkvama biskup je poglavar kršćana ujedinjenih unutar konkretne zemljopisne površine, koja se obično naziva biskupijom ili mjesnom Crkvom. Smatra se da su biskupi nasljednici uloge koju su vršili apostoli u prvoj Crkvi, a danas su vrhovna vidljiva vlast u mjesnoj Crkvi, kojoj pomažu svećenici i đakoni kao niži službenici kleričke hijerarhije. Glavne funkcije biskupa su: naučavati i održati autentičnim kršćanski nauk, upravljati, brinuti se o potrebama biskupije, predvoditi bogoštovlje kao i pridonositi napretku u svetosti kod članova svoje biskupijske zajednice.


Biskupija

Mjesna crkva pod jurisdikcijom pojedinog biskupa, dalje podijeljena na župe, a župe se grupiraju u arhiđakonate i dekanate, ovisno o veličini biskupije.


Biskupska konferencija

To je udruga svih biskupa jedne nacije, ili u nekim slučajevima koje odobri Sveta Stolica, svih biskupa nekoliko zemljopisno susjednih država.


Blagdani

Sveti dani Crkve koji se obdržavaju sudjelovanjem u misi i, ako je moguće, odmaranjem od teškog rada (tj. nepotrebnog rada ili kućnih poslova koji bi priječili namjeravano fizičko i duhovno osvježenje. U Crkvi među hrvatima određena su trenutno 4 zapovjedna blagdana: Tjelovo u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva, Uznesenje Blažene Djevice Marije 15. kolovoza, Svi Sveti 1. studenog i Božić 25. prosinca. Posebne mise služe se u svakoj župi svih tih dana.


Blagdani, nepomični

Najraniji nepomični (koji se slave na točno određeni datum) blagdani vjerojatno su bili spomeni mučenika koji su obdržavani u Maloj Aziji od 2. i u Rimu od 3. st. Kasnije je nastalo štovanje i drugih svetaca, uglavnom na dane njihove smrti. U 4 st. Božić i Bogojavljanje posvuda su obdržavani na određene dane, a kasnije su pridodani drugi blagdani Gospodinovi i Marijini. Neki primjeri današnjih nepomičnih blagdana su: blagdan prikazanja Gospodinova ili Svijećnica 2. veljače, svetkovina sv. Josipa 19. ožujka, svetkovina navještenja Gospodinova ili Blagovijest 25. ožujka.


Blagdani, pomični

Godišnji crkveni blagdani čiji su datumi štovanja određeni crkvenim kalendarom. Npr. Uskrs koji se slavi prve nedjelje nakon prvog punog mjeseca što slijedi proljetni ekvinocij i Duhovi koji se slave pedeset dana nakon Uskrsa. Oni se također nazivaju “pomične svetkovine”.


Blagoslov

Kršćani spoznaju sve dobro koje susreću kao “blagoslov”, naime kao dobro Boga koji blagoslivlje. I molitva čovjeka ili Crkve (često u određenoj liturgijskoj formi) za takav Božji blagoslov naziva se blagoslovom. Hebrejski narod Starog zavjeta upotrebljavao je taj izraz da bi izražavao iskustvo pomirenosti s Bogom, objasnio plodnost i blagostanje i kao pozdrav.
U liturgijskom smislu taj izraz označava obred kojim svećenik posvećuje neku osobu ili predmet. Uobičajeno je u cijeloj Crkvi da se sve liturgijske službe završe blagoslovom.


Blagoslov, apostolski

Blagoslov koji podjeljuje papa na kraju liturgijskog slavlja ili papinske audijencije.


Bogoslov

Osoba koja pohađa teološki studij ili bogoslovno sjemenište i priprema se za svećenika


Bolesničko pomazanje

Sakrament bolesničkog pomazanja (ranije nazivan i „posljednja pomast“) sakramentalni je znak milosti Gospodnje bolesnima i onemoćalima.
Prema 2. vatikanskom saboru bolje je da se bolesničko pomazanje ne naziva „posljednja pomast“ jer ono nije samo sakrament onih koji se nalaze u krajnjoj životnoj opasnosti. Prema rimskoj konstituciji o bolesničkom pomazanju od 1972. ono je određeno za one kojima je zdravstveno stanje opasno načeto i za one koji se nalaze u životnoj opasnosti.


Božja providnost

Latinski izraz „providentia“ znači plan razvitka koji je prisutan u Božjem umu prema svim bićima, a koji njegova ljubav dovodi do ispunjenja. Taj plan obuhvaća i slobodno djelovanje stvorenja shvaćenih zajedno i u njihovoj pojedinačnosti. Suvremena teologija ističe da vjera u providnost ne podrazumijeva nikakvu pasivnost spram svemira i povijesti, nego naprotiv od vjernika zahtjeva djelatnu suradnju s Bogom da stvorenje dovede do njegova ispunjenja.


Brevijar

Naziv dolazi od latinskog breviarium i prvotno znači “kratki sažetak”. U današnjem katoličkom izražavanju to je knjiga koja sadrži psalme, molitve, himne itd., Časoslova rimskog obreda. Može označavati i “liturgiju časova”, zajedničko ili pojedinačno moljenje tih službenih molitava Crkve.

 


 

C

Ciborij

Riječ dolazi od grč. Kiborion (posuda za čuvanje hrane). To je posuda koja se upotrebljava za držanje malih hostija namijenjenih za pričest vjernika.

 


 

Č

Časoslov

Časoslov je molitva Crkve kojom se, prema staroj kršćanskoj predaji, davanjem hvale Bogu posvećuje čitav tijek dana i noći . Prva je Crkva u molitvi slijedila Krista te je obdržavala molitvene sate kao i on. Najvažnija oznaka časoslova je njegova podjela na sate dana. Budući da se u skladu s liturgijskom podjelom dana na određene sate (časove) u molitvi okuplja cijela Crkva, ovaj se oblik molitve naziva i “molitvom čitave Crkve”.
Sastavni su dijelovi molitve časova psalmi, hvalospjevi, himni, antifone, biblijska čitanja, molbenice, prošnje i molitve te određeni izabrani tekstovi koji prate liturgijska vremena kroz godinu: došašće, božićno vrijeme, korizmu, vazmeno vrijeme, te vrijeme kroz godinu. Molitva časoslova prati i vlastita svetačka slavlja i zajednička svetačka slavlja kao što su blagdani Blažene Djevice Marije, svetaca, mučenika, pastira i naučitelja te svetih muževa i žena.


Čudotvorna medalja

Ovalna medalja s likom Blažene Djevice Marije. U studenom 1830. Gospa se ukazala sv. Katarini Laboure, milosrdnoj kćeri sv. Vinka Paulskog u Parizu i otkrila izgled medalje. Na prednjoj strani prikazuje se Marija kako stoji na Zemljinu globusu s raširenim rukama i zrakama sunca koje isijava iz njezinih ruku. Riječi: “O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo” i godina “1830” upisane su uz obod. Druga strana prikazuje “M” od Marija na dnu križa njezina Sina. Ispod toga su likovi Presvetog Srca Isusova i Marijina. Oko rubova ugravirano je dvanaest zvijezda, a moguće je da simboliziraju “krunu od dvanaest zvijezda” o kojoj je pisao sv. Ivan (Otk 12,11). Medalja se naziva čudotvornom zbog brojnih čuda koja se povezuju s njom. Sveta ju Stolica vidi kao predmet kojim se može iskazivati pobožnost Mariji.

 


 

Ć

 


 

D

Darovna molitva

Za vrijeme mise, nakon prikazanja kruha i vina, svećenik izgovara darovnu molitvu. Izgovarajući ju, svećenik moli Gospodina da prihvati misnu žrtvu i da mu ona bude ugodna, te da izlije svoju božansku milost na Crkvu.

 


 

Dekalog / Deset Zapovijedi

Riječ „dekalog“ znači „deset riječi“ (Izl 34,28). Te riječi sažimaju Zakon što ga je u sklopu Saveza Bog po Mojsiju darovao izraelskome narodu. U predstavljanju zapovijedi ljubavi prema Bogu (prve tri) i prema bližnjemu (ostalih sedam) Dekalog izabranome narodu i posebice svakome pojedincu označuje put života oslobođena od robovanja grijehu.

 


 

Dekanat

Dio biskupije (dijeceze) koji se sastoji od nekoliko župa na čelu s dekanom. Dekana imenuje biskup i on se brine da svećenici njegova dekanata vjerno obdržavaju liturgijske i kanonske odredbe.

 


 

Devetnica (novena)

Devetnica dolazi od lat. novem (“devet”) i noveni (“devet istovremeno”). To je razdoblje javne ili privatne molitve koje traje devet dana bilo neprekidno ili jednom tjedno kroz devet tjedana. Devetnicom se označava neka važna prigoda, postiže određena milost ili pokazuje posebna nakana.
Molitve u devetnici su obično pobožnosti nekom svecu ili posebnoj Kristovoj kreposti, kao što je milosrđe. Devetodnevno razdoblje predstavlja simbolički devet dana između Kristova uzašašća i silaska Duha Svetoga na zajednicu učenika okupljenih s Marijom i dvanaestoricom apostola.

 


 

Dogma

Od 18. st. izraz “dogma” upotrebljava se za vjersku istinu koju je Crkva službeno definirala kao božanski objavljenu. Potrebno je usmjeriti pozornost na razliku između dogme i naučavanja. Iako se ti izrazi često upotrebljavaju naizmjence, dogma se tehnički odnosi na deklarativnu izjavu koja otkriva objavljenu istinu. Crkveno naučavanje odnosi se na objašnjenja kako se takve istine mogu shvatiti. Može postojati nekoliko prihvatljivih učenja ili objašnjenja jedne jedine dogme. Crkva dopušta više objašnjenja na razini teološkog učenja, ne dogme.

 


 

Došašće = Advent

 


 

Duhovna obnova / duhovne vježbe

Duhovna obnova i povlačenje u osamu u vjerskom smislu znači povlačenje od uobičajenih djelatnosti kroz neko određeno vremensko razdoblje zbog zajedništva s Bogom u molitvi, razmatranju i drugim duhovnim vježbama. Duhovne obnove čine laici, redovnici, redovnice i svećenici obično odlazeći u kuću osame ili na neko drugo samotno mjesto. Ako nije moguće takvo dugotrajno prekidanje svakodnevnih poslova, duhovna se obnova može činiti i u svakodnevnom životu odvajajući dio vremena svakoga dana za duhovne vježbe.

 


 

 


 

Đ

 


 

E

Ekumenizam

Riječ “ekumenizam” označava pokret koji nastoji obnoviti jedinstvo podijeljenih kršćanskih Crkava.


Enciklika

Enciklike su okružna pisma koja piše papa da bi u svom vremenu iznosio katolički nauk o novim pitanjima vjere i ćudoređa. Novozavjetni primjer enciklike je Prva Petrova poslanica upućena Crkvama Ponta, Galacije, Azije i Bitinije. Po enciklikama papa vrši svoju vlast kao “vrhovni pastir i učitelj cijele Crkve”. Enciklike su izraz redovnog papinog učenja, tj. autentični i vjerski obvezatni nauk koji štiti vjeru i ćudoređe, pa mu mi vjernici dugujemo vjernički posluh (pristanak, poštovanje) zato što papa ima vrhovno i sveopće učiteljsko poslanje pod vodstvom Duha Svetoga.


Euharistija

Euharistija je središnji Sakrament Crkve, središte kršćanskog bogoštovlja i života.
U svojoj grčkoj etimologiji euharistija znači „zahvaljivanja, čin hvale“ i rabi se u NZ za prijevod hebrejskog izraza berakah (blagoslov). Židovi su zazivali berakah nad svaku stvar, to je čin vjere i ispovijedanje imena Božjeg, te hvala zasnovana na divljenju onome koji je učinio čudesna djela.
Evanđelist Luka, opisujući Posljednju večeru, kaže da je Isus nakon što je zahvalio (euharistésas) uzeo kruh, razlomio ga i dao apostolima (Lk 22,19). Isto tako je zahvalio nad čašom prije nego ju je pio. Imenica „euharistija“ od II. St. počinje označavati cijeli obred.
Euharistija je središnji sakrament jer predstavlja sakrament koji uprisutnjuje samoga Krista. No, to je i složen sakrament jer je Večera Gospodnja prije svega djelatan spomenčin njegove jedinstvene žrtve, sakramentalni obred koji posadašnjuje Pashu. Ustanovljen je za Crkvu kako bi joj se omogućilo da pričešću prima plod žrtve svoga Gospodina i s njime se sjedinjuje u prinos Ocu. Tako je euharistija djelotvoran sakramentalni znak koji uprisutnjuje Kristovu žrtvu i njegovu osobu, njegovo čovještvo, njegovo tijelo i krv da bi ga se primilo u pričesti. Ona je ujedno i žrtva i sakrament, no ako je euharistija spomenčin u kojem se posadašnjuje Gospodnji Vazam, ona to nije toliko radi Krista, nego radi Crkve kao njezin izvor i razvitak, s ciljem da je sve više čini dionicom toga otajstva milosti. Vazmeno otajstvo u spomenčinu se „ponavlja“ u vremenu kako bi dohvatilo svakoga čovjeka i svaku zajednicu i da tako spasenje od Glave koja ga je ostvarila prijeđe na svakog pojedinog člana.
Prinesena žrtva je za hranu, dakle za rast i ostvarenje Crkve: blagujući jedinstven kruh i ispijajući jedinstvenu čašu dionici euharistije postaju „živim prinosom“, izjednačeni s Kristom, vazmenom žrtvom. Crkva, slaveći euharistiju, i hraneći se Kristovim tijelom i krvlju, postaje jedno s onim koji je za nas postao otkupljenje; uronjena je u uskrsnuće koje je sveopća snaga spasenja; ona je zaručnica združena sa svojim Gospodinom u otajstvu spasenja. Cjelokupno otajstvo spasenja sadržano je u euharistiji, i žrtveni prinos mise, koji je puno sakramentalno posadašnjenje vazmenog otajstva, najuzvišenije je i najsavršenije bogoštovlje. Euharistija je središte kršćanskog života iz kojeg Crkva crpi trajnu hranu i snagu, na euharistijskom slavlju stvarno se ponazočuje sam Krist, a udioništvom u njegovu Tijelu i Krvi preobražavamo se u ono što primamo. Euharistija je dakle sakrament jedinstva, a zadržavajući se uz Krista Gospodina na euharistijskom slavlju Crkva uživa duboku i prisnu povezanost s Kristom i crpi porast vjere, nade i ljubavi.

 


 

F

Farizeji

Farizeji su, osobito od 2. st. pr. Kr. do 1 st. pr. Kr., bili veoma utjecajna židovska skupina u Palestini. Njihov naziv vjerojatno potječe od hebrejske riječi pérűshim (“odijeljeni”). U određenim razdobljima svoga postojanja čini se da su bili društveno-politički pokret i da su utjecali i na židovske vladare, a u drugima su opet bili vjerska sljedba ili helenistička škola koja je promicala određen način života. Farizeji su strogo pazili da hranu uzimaju u stanju obredne čistoće, plaćali su desetinu i prinosili žrtve i poljoprivredne prinose, pridržavali su se pravila o uzgoju usjeva, obdržavali su sabat i druge svetkovine i tumačili zakone kojima se uređivala ženidba. U evanđelju su prikazani kao glavni Isusovi protivnici koji ističu potrebu temeljitog obdržavanja Zakona i običaja vezanih uz Zakon, kao ljudi koji nastoje steći ugled u narodu i utjecati na puk, te kao ljudi koji zajedno blaguju (smatrajući da na taj način ponavljaju hramski obred).


Fratar

Član jednog od prosjačkih redova osnovanih za vrijeme srednjeg vijeka, od kojih su najpoznatiji franjevci, dominikanci, karmelićani i augustinci.
Naziv “fratar” dolazi od latinskog frater (brat). Taj izraz uveden je da bi se razlikovalo putujuće apostolsko obilježje novih redova od redovnika monaha koji su postojali za vrijeme srednjeg vijeka. Fratri obdržavaju većinu redovničkih običaja povezanih s monaštvom ali nisu vezani na doživotni boravak u jednom samostanu kao što rade monasi.

 


 

G

Gospodin (Kyrios)

Počasni naslov pridan Isusu Kristu da obzani njegovu slavu i vrhovništvo nad ljudskom poviješću i nad cijelim svemirom. Riječ Kyrios je grčkog porijekla i znači „Gospodin“, no suprotno onome što su napisali različiti proučavatelji, taj naslov nije potekao iz helenističkog, nego iz palestinskog židovstva, gdje se Isusa Mesiju počelo nazivati kao Gospodina. Tim se zazivom Isusa stavljalo uz bok Bogu, ali se nije izravno govorilo da je Bog. Promišljanjem i produbljivanjem kako unutar NZ tako i u postapostolsko doba to se konačno i potpuno razjasnilo (Niceja, 325.) Za potpuno shvaćanje teološke važnosti toga naslova neophodno je imati pred očima iznimno značenje Isusova uskrsnuća. U njemu i po njemu Isus, poniženi i raspeti sluga, ušao je u božansku slavu preobražavajućom snagom Duha Svetoga kojim je bio ispunjen u svojem čovještvu, on, Gospodar i sudac povijesti, nada spasenja za sve ljude.

 


 

H

Hodočašće

Hodočašće označava putovanje u svetište koje se poduzima s nekom vjerskom nakanom. Stari zavjet spominje hodoćašća u svetišta Bethel i Dan, kao i hodočašća za neke blagdane, a kršćani su hodočastili s nakanom štovanja značajnih mjesta u Isusovom životu, kao što su crkva Svetog groba u Jeruzalemu, mjesta vezana uz svece (osobito mučenike) poput grobova sv. Petra i Pavla u Rimu, te mjesta čuvenih po njihovim čudesima. U novijoj povijesti učestala su hodoćašća u svetišta Blažene Djevice Marije i na mjesta gdje se ukazala.
U prigodi hodočašća vjernici ištu Božju pomoć (najčešće izlječenje od neke bolesti) i pri tome vrlo često mole zagovor nekog određenog sveca. Hodočasnici osobito mnogo mole i čine djela pokore za počinjene grijehe, zahvaljuju na primljenoj milosti, često sudjeluju u noćnom bdijenju u svetištu ili njegovoj neposrednoj blizini, te sudjeluju na euharistijskom slavlju u svetištu.


Hvalospjev

Sveta pjesma ili pjev drugačiji od psalma, za koji se tekst uzima iz Svetog pisma. Svakoga dana se u časoslovu recitiraju tri hvalospjeva iz Novog zavjeta: Zaharijin “Blagoslovljen” (Benedictus), Marijin “Veliča” (Magnificat) i Šimunov “Sad otpuštaš” (Nunc dimittis). Katolički brevijar uključuje također brojne hvalospjeve iz Starog zavjeta.

 


 

I

I.H.S.

Monogram za ime Isusovo koji potječe od prva tri slova njegova imena na grčkom jeziku.
U prošlosti se pogrešno tumačio kao akronim za Iesus hominum Salvator (“Isus spasitelj ljudi”).


I.N.R.I.

Kratice latinskog izraza Iesus Nazarenus rex Iudacorum (Isus Nazarećanin kralj židovski).
Početna slova latinskog natpisa koji je Poncije Pilat naredio da se postavi iznad Kristove glave na križu. Pilat je slijedio rimski običaj da se upiše zločin zbog kojega je neka osoba raspeta, a Isus je na suđenju bio opisan kao pretendent na Davidovo prijestolje, pa prema tome i pobunjenik protiv rimske vladavine. Natpis se upisivao na hebrejskom, grčkom i latinskom.


Ispovijed

Latinska riječ conffesio znači „izjava“, „javno priznanje“. Ovdje se, međutim, pod priznanjem podrazumijeva posebno priznanje grijeha, jedan od triju bitnih pokornikovih čina u sakramentu pokore. On ispovijeda vlastite grijehe pred Bogom posredovanjem Crkve koju predstavlja za to ovlašteni svećenik.
Ali, pravi crkveni smisao priznanja nije mehaničko nabrajanje počinjenih grijeha: prije je ono znak i izraz nutarnjeg pokajanja. Ono je optužba, tj. samooptužba i priznavanje vlastite grješnosti, a ne jednostavno nabrajanje grijeha.
Kad je optužba sakramentalni znak volje za obraćenjem i prije svega osvješćivanje vlastite grješnosti pred Bogom, ona postaje „ispovijed“ u biblijskom smislu riječi: izričit čin, ispovijest vjere; pohvala Božjeg milosrđa i pravednosti, ili njegove vjernosti svojim spasonosnim obećanjima; priznanje vlastite grješnosti, i stoga samooptužba. Riječ je dakle o „ispovijesti vjere“ i „ispovijedi hvale putem ispovijedi grijeha“: odnosno proslava svetoga, pravednoga i dobroga Boga čija je volja naše dobro i zato se odričemo grijeha.

 


 

J

 


 

K

Kadionica

Upotrebljava se i naziv turibul (lat. thuribulum “žrtva paljenica”). Metalna posuda koja se u liturgiji koristi za ceremonijalno paljenje tamjana. Visi o lancu (ili lancima) pa se njome za vrijeme mise, liturgije časova i kod blagoslova s Presvetim, može mahati i kaditi.


Kalež

Naziv potječe od lat. calix (pehar). To je čaša koja se upotrebljava za posvećivanje vina u euharistijskom slavlju. Čaša je obično napravljena od mjedi, nepatvorenog srebra ili zlata. Do nedavno se zahtijevalo da unutrašnjost čaše bude pozlaćena, bez obzira iz kojeg je metala napravljen ostatak. Od II. vatikanskog sabora, kaleži se mogu praviti od drugih čvrstih materijala koji se smatraju prikladnima za bogoštovlje u narodu gdje se koriste. Biskup posvećuje kaleže krizmenim uljem.


Korizma

Korizma je vrijeme od četrdeset dana posta i molitve kojega se kršćani pridržavaju pripremajući se za slavlje Uskrsa. U početku je post bio strog i dozvoljavao je samo jedan obrok dnevno (navečer) te zabranjivao jedenje mesa i riba. U zadnjih nekoliko stoljeća meso se dozvoljava osim petkom, a naglasak o značenju korizme se promijenio. Stoljećima se pučko shvaćanje korizme usredotočivalo na fizičku patnju. Drugi vatikanski sabor pomakao je naglasak na duhovnu pripremu za pashalno otajstvo Uskrsa i proširio je post na druge oblike pokore te dodao molitvu i druga djela milosrđa. Tri vida korizme, molitva, post i djela milosrđa, nisu ciljevi sami po sebi, već sredstva da se kršćanin pripremi na slavlje Gospodnjeg Uskrsnuća. Korizma pomaže da se kršćani podsjete na svoju grješnost i potrebu da se vrate krsnoj nevinosti.


Krizma

Mješavina ulja i balzama koju blagoslivlja biskup a koristi se u dodijeljenju krštenja, potvrde i svetog reda, kao i u posvećivanju crkava, oltara, kaleža i patena. Biskup je blagoslivlja u misi posvete ulja, koja se slavi na Veliki četvrtak. Stoljećima je bio crkveni običaj upotrebljavanje maslinova ulja za krizmu. U novije vrijeme postalo je prihvatljivo koristiti ulje od sjemenja.


Kršćanska inicijacija

Kršćanska inicijacija je proces kojim čovjek postaje kršćaninom i uključuje se u život vjere, u Crkvi izražen u tri obreda koji označuju i posvećuju početak kršćanskoga života. Kršćanska inicijacija izražava, dakle, otajstvo koje čovjeka uvodi u novi život, preobražavajući ga iznutra i obvezujući ga na izbor vjere, kako bi živio kao dijete Božje i tako ga uključuje u zajednicu koja ga prihvaća kao člana (krštenje), nadahnjuje u djelovanju (u potvrdi) i hrani kruhom vječnoga života ( u euharistiji).

 


 

L

Liturgija

Riječ je grčkog porijekla, a izvorno znači «narodno djelo» tj.djelo u korist naroda kao zajednice, djelo naroda kao zajednice.

Liturgija (bogoslužje)jest «djelo» kojim Crkva kao zajednica, sabrana u Duhu Svetom, po vidljivim znakovima uprisutnjuje i primjenjuje na konkretne ljude spasenje što ga je Bog navijestio i izveo u Kristu.
Ona je vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojeg proistječe sva njezina snaga. Uključuje molitvu zajednice, navješćivanje Riječi Božje i slavljenje otajstava- sakramenata, kojih vrhunac i središte jest euharistija.

 


 

LJ

 


 

M

MINISTRANT

Ministrant (poslužitelj kod misnog slavlja) je osoba koja pomaže svećeniku za vrijeme mise i drugih liturgijskih slavlja. Obično je odjeven u misnu albu i sudjeluje u euharistijskom slavlju tako što u procesiji nosi križ, svijeće i tamjan, na oltar donosi kruh i vino, te stoji uz svećenika dok on čita evanđelje.

 

MISNICA

Stariji naziv “kazula” dolazi od lat. casula (kućica) zbog oblika sličnog ogrtaču. To je gornji odjevni liturgijski predmet koji nose svećenici (biskupi i prezbiteri) za vrijeme slavljenja mise. Skrojena je po uzoru na vanjski ogrtač koji su nosili rimljani i grci. Simbol je Kristova jarma i znak sveobuhvatnog obilježja kršćanske ljubavi.

 

MITRA

Liturgijska kapa koju nose biskupi, opati, kardinali i papa. U obliku je štita, obično od svile ili platna i često ukrašena zlatnim vezom, te s dvije vrpce koje vise sa stražnje strane.

 

MOLITVA

Molitva je izraz osobnog odnosa prema Bogu. Ona je uzdizanje uma, srca i duše k Bogu. Osoba koja moli zorno pokazuje da je svjesna Božjeg postojanja i da je spremna svoje “ja” otvoriti Božjem životu. Molitvom čovjek biva uveden u Božju blizinu i u Božju zbilju. Kršćanska molitva je trojstvena, ona je odnos prema Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Svaka molitva zahtijeva osobnu prisutnost: prisutnost uma i prisutnost srca. U molitvi s najdubljim povjerenjem i ljubavlju težimo duhovnom zajedništvu s Bogom.

 

MOLITVA VJERNIKA

Zovemo ju još i sveopća molitva. Riječ je o molitvama koje se izgovaraju tijekom svete mise, kojima se moli za čitav niz nakana, obično poredanih ovim redom: molitva za potrebe Crkve i za državne vlasti; molitva za spasenje svijeta; molitva za ozdravljenje bolesnih; molitva za oslobađanje potlačenih i za spasenje mrtvih, te molitva za potrebe mjesne Crkve. Nakane čita đakon ili laik, a okupljeni vjernici na svaku odgovaraju zazivom “Gospodine, usliši nas”.

 

MONAH

Čovjek koji se zavjetima vezuje i potpuno predaje monaškom životu. U Istočnim Crkvama svi muški redovnici su monasi. U Zapadnoj Crkvi samo su članovi sljedećih redova monasi: benediktinci, cisterciti, kartuzijanci, kamaldoležani, valambrozanci, silvestrini i olivetani.

 

MONAŠTVO

Monaštvo u širem, popularnijem smislu je izraz koji označava način života koji provode oni (monasi, monahinje) koji bilo sami bilo u zajednici sustavno uređuju cijeli svoj život u svrhu postizanja krajnjeg cilja, za koji vjeruju da je svet. U tom smislu, monaštvo je pojava koja se susreće gotovo u svakoj religiji. Kršćansko monaštvo, kao izrazit pokret unutar Crkve otkriva se u drugoj polovici 2. stoljeća, u vrijeme kada su se veći progoni kršćana završili. Glavna iskra koja je razbuktala pokret bio je tekst sv. Atanazija, aleksandrijskog biskupa (oko 296-373) pod nazivom Život sv. Antuna. Prema Atanaziju, Antun je otišao u egipatsku pustinju kako bi se potpuno posvetio svojoj bici za evanđeosko savršenstvo. Privukao je mnoge pa su se ubrzo pustinje istočnog sredozemlja napučile onima koji su ga došli nasljedovati. Atanazije izjavljuje da je pustinjak, koji će postati poznat kao jedan od glavnih utemeljitelja kršćanskog monaštva, sv. Antun Pustinjak (oko 251-356), bio motiviran Matejevim evanđeoskim nalogom (19,21): “Hoćeš li biti savršen, idi prodaj što imaš... Onda dođi i idi za mnom”.

 

MONSINJOR

Od tal. riječi monsignore, “moj gospodine” - počasni crkveni naslov koji papa daje svećenicima i prelatima. Imaju ga svi biskupi i nadbiskupi, ali se češće upotrebljava da bi se izdvojili neki svećenici koji su svojom vjernom službom Crkvi zaslužili priznanje Svete Stolice. Monsinjori mogu nositi odjeću sličnu biskupskoj.

 

MONSTRANCA

Od lat. monstrare što znači “pokazati”. Sveta posuda koja se upotrebljava za izlaganje Presvetog oltarskog sakramenta za adoraciju, kao za vrijeme svečanog blagoslova s Presvetim ili drugih obreda euharistijske pobožnosti. Ona ima stalak s okvirom od stakla kroz koji se može gledati hostija (u svojoj luneti). Okvir je obično oivičen s ukrasnim zrakama od zlata ili srebra.

 


 

N

NADBISKUP

To je biskup koji je na čelu neke nadbiskupije (glavno sjedište crkvenog područja koje se sastoji od jedne ili više biskupija) i koji je prihvaćen kao službeni učitelj vjere na tom području. On ima ovlaštenje da saziva biskupe svoje metropolije na pokrajinsku sinodu.

 

NAVJEŠTENJE / BLAGOVIJEST

Blagdan koji se slavi 25. ožujka (devet mjeseci prije Božića); spomen na utjelovljenje Sina Božjega (anđeo Gabrijel je navijestio Mariji da će po Duhu Svetom začeti Božjeg Sina).
Blagovijest je također Gospin blagdan; prema Luki (1, 26-38) bila je prvo ljudsko biće koje je primilo evanđelje jer joj je tu radosnu vijest Bog izravno objavio preko anđela. Lukin prikaz navještenja pokazuje poniznu poslušnost kakvom ljudska bića( ili Crkva predstavljena u Mariji) trebaju primati Riječ. U čast utjelovljenja na taj je dan zadržan običaj poklecanja na riječi Vjerovanja “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom”.

 

NOVAK/NOVAKINJA

Osoba koja prolazi kroz razdoblje formacije (novicijat) kako bi se pripremila za članstvo u redovničkoj zajednici. Novicijat traje između dvanaest i dvadeset i četiri mjeseca, za koje vrijeme novak/novakinja nosi odjeću i usvaja pravilo zajednice i podvrgava se vlasti poglavara/poglavarice. Od njih se očekuje da propisano vremensko razdoblje provedu u kući novicijata i vrše djela sukladna apostolatu zajednice. Privremeni zavjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti polažu se nakon završetka novicijata. Novak/novakinja može otići (a da se ne izlaže kanonskoj kazni) ili biti otpušten u bilo koje vrijeme.

 


 

 

NJ

 


 

O

OBJAVA

Toma Akvinski definirao je objavu kao niz istina koje nam Bog otkriva za naše spasenje.
Objava je naziv za božansku inicijativu u Božjem samopriopćavanju čovječanstvu. U judeo-kršćanskoj tradiciji objava znači Božje samootkrivanje u povijesti Izraela te u životu, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Normativno svjedočanstvo božanske objave jest Biblija.

 

OBRAĆENJE

Obraćenje (lat. conversio, grč. metanoia) je “hod u obrnutom smjeru, povratak” napuštenim ili novootkrivenim vrijednostima. To je trenutak ili proces u kojem osoba koja se otuđila od Boga ide prema promjeni od grješnih odabira i obrazaca k novom životu u prijateljstvu s Bogom. Iako se ovaj izraz često upotrebljava za ključni trenutak koji preoblikuje ljudski život, obraćenje je stalno prisutno u životu vjernika. Bog je semper maior, uvijek veći i čovjekov odnos s Bogom je stalno ponovno otkrivanje te istine, zatim vlastite duhovne bijede te uvijek novog poziva na novi život u Bogu.

 

OBREDNIK

Naziv “obrednik” (rituale) odnosi se na knjigu, zbirku obreda osim euharistije ili časoslova koje predvodi svećenik (npr. Rimski obrednik)

 

OBRED KRŠĆANSKE INICIJACIJE ODRASLIH (OKIO)

Obred kršćanske inicijacije odraslih (često zvan katekumenatom) je proces kojim se nekršteni odrasli uvode u kršćansku vjeru i u zajednicu Katoličke Crkve sakramentima krštenja, potvrde i euharistije. Taj proces uključuje razdoblja evangelizacije nazvanim pretkatekumenatom, pouku o vjeri nazvanu katekumenatom, neposrednu pripravu za sakramente poznatu kao pročišćenje ili prosvjetljenje, koja se obično poklapa s korizmom, slavljenje sakramenata inicijacije, obično za vrijeme uskrsnog bdijenja, te razdoblja razmatranja o iskustvu Uskrsa i stvaranja veza s kršćanskom zajednicom nazvana mistagogijom. Obred kršćanske inicijacije odraslih namijenjen je u prvom redu nekrštenima, ali je prilagođen i onima koji su kršteni u nekoj drugoj kršćanskoj denominaciji i traže potpuno zajedništvo s Katoličkom Crkvom po potvrdi i euharistiji. Također, isti proces obuhvaća i krštene ali nepodučene katolike koji traže potpunu sakramentalnu inicijaciju u Crkvu.
Čimbenik koji je presudan za uspjeh OKIO jest iskustvo Crkve kao zajednice ljubavi i vjere, počevši od razine župe i biskupije pa sve do univerzalne Crkve. Bez žive zajednice vjere obred može postati samo formalnost, ne otkrivajući temeljno poslanje apostolske Crkve, a to je “učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 19)

 

ODRJEŠENJE

U Redu pokore iz 1973. odrješenje se navodi kao jedan o četiri “djela” sakramenta pokore. Grješnici koji se pokaju, ispovjede svoje grijehe i voljni su učiniti zadovoljštinu primaju djelotvoran znak Božjeg oproštenja i mira posredstvom svećenika. Odrješenje podrazumijeva riječi i radnje zaređenog svećenika koji, dok pruža ruke iznad pokornika, proglašava Božje milosrđe i oproštenje grijeha. Dok pravi znak križa iznad pokajnika on moli: “...Neka ti po služenju Crkve On (Bog) udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.

 

OLTAR

U drevna vremena oltarom se nazivalo uzdignuće na kojem su se prinosile žrtve. Kroz cijelu povijest Crkve to je stol na kojem se slavi euharistija. U najranijem kršćanskom vremenu oltari su vjerojatno bili drveni stolovi u domovima vjernika. U kasnijim godinama, misa se obično slavila na grobovima mučenika, što je dovelo do tradicije ugrađivanje relikvija svetaca u oltar ili blizu njega.
Kako je crkva stoljećima naglašavala jedinstvenost euharistijskog slavlja – jedan kruh za jedno tijelo koje je Crkva – tradicija je nalagala da svaka crkva ima samo jedan oltar. U 7. st. prevladalo je služenje privatnih misa na posebne nakane, pa su pridodavani drugi oltari. Od 5. st. do nedavno, zapadne crkve su se često gradile s oltarima okrenutim prema istoku, što je prihvatila i Istočna Crkva. Relikvije svetaca izlagale su se na oltaru ili iznad njega, a počevši od 10.st. u crkve bez relikvija stavljaju se slike svetaca iza oltara. Kao ishod liturgijskih promjena koje je uveo II vatikanski sabor (1962-1965) i kasnijih odredaba koje je donijela Sveta Stolica, oltari se opet okreću prema zajednici vjernika, stoje na vlastitom potpornju i smješteni su na takav način da su prirodno središte pozornosti. Danas se manji oltari postavljaju u odvojene kapele tako da ne odvraćaju pozornost od glavnog oltara.

 

OPĆA ISPOVIJED

“Ispovijed” označava i sam sakrament i čin priznanja osobnih grijeha ispovjedniku. “Opća ispovijed” i oproštenje kojom skupina pojedinaca izražava kajanje za svoje grijehe i prima sakramentalno oproštenje, dopuštena je samo pod ograničenim uvjetima (kan. 961). Da bi opća ispovijed bila valjana, pokornici se trebaju pokajati za svoje grijehe i imati namjeru pojedinačno ispovjediti teške grijehe čim se za to ukaže prilika.

 

OPĆE ODRJEŠENJE

Odrješenje je “skupno” kada se oproštenje grijeha podjeljuje većem broju pokornika u isto vrijeme. Sadašnje norme za skupno odrješenje temelje se na Uputi apostolske penitencijarije od 25. ožujka 1944. god. koja je odobrila skupno odrješenje u vrijeme rata, te Pastoralnih norma koje je izdala Kongregacija za nauk vjere 1972. te proširila okolnosti za primjenu skupnog odrješenja na stanja teške potrebe. Skupno odrješenje dopušteno je u okolnostima kada postoji opasnost od smrti ili kad nema dovoljno ispovjednika za broj pokornika što bi dovelo do uskraćivanja sakramentalnog pomirenja ili pričesti za dugo razdoblje. Da bi imao udjela na skupnom sakramentalnom odrješenju, pokornik se treba kajati za svoje grijehe, odlučiti promijeniti svoj život i imati namjeru ispraviti štete koje je grijehom eventualno nanio drugima.

 

OZIVI

Ozivi ili navještaji su javne objave, obično o namjeravanoj ženidbi dvoje katolika, ali i o namjeravanom podjeljivanju svetog reda kandidatu za đakonat ili ministerijalno svećeništvo, sa svrhom da se otkriju eventualne zapreke takvom braku ili ređenju.

 


 

P

PATENA / PLITICA

Lat. patena - “plitica”. Posuda nalik tanjuriću u kojoj se drži kruh (hostija) koji će biti posvećen pod misom. Obično je pozlaćena ili posrebrena i mora biti dovoljno velika da može pokriti kalež. Patenu (pliticu) tradicionalno blagoslivlje biskup ili njegov delegat.


PEPELNICA

Prvi dan korizmenog vremena nazvan tako zbog crkvene tradicije što se tog dana čelo svakog člana vjerničke zajednice obilježi posvećenim pepelom. Ovim pepelom bivaju posuti klerici i laici i obred služi kao zorno podsjećanje na važnost pokore tijekom korizme.


POBOŽNOSTI

Pobožnosti su molitve ili pobožne vježbe koje vjernici obavljaju da bi iskazali poštovanje pojedinom Božjem svojstvu ili osobi Isusa ili pojedinom svecu. Na primjer, od srednjeg vijeka mnogi su kršćani iskazivali pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu, simbolu Isusove ljubavi prema čovječanstvu. Pobožnosti prema svecima iskazivale su se praktički od početaka kršćanstva, a postoje i mnoge pobožnosti u čast Djevici Mariji. Kako bi pokazali svoju ljubav i poštovanje mnogi se kršćani okupljaju na molitvu krunice. Uobičajeno je obavljati devetnicu (tj. moliti određene molitve devet dana za redom) tražeći zagovor i pomoć. Drugi vatikanski sabor preporuča pučke pobožnosti, ali dodaje da se one trebaju obavljati u sukladnosti sa zakonom Crkve. Važno je istaknuti da svece možemo štovati kao Božje sluge te naše uzore i zagovornike, ali im nikada ne iskazujemo božanski kult. Cilj različitih pobožnosti uvijek treba biti unaprjeđivanje ljubavi i odanosti kršćana Bogu, kojemu jedinome iskazujemo božansku čast.


POPRIČESNA MOLITVA

Kratka molitva koju svećenik izgovara nakon podjeljivanja svete pričesti. U njoj svećenik moli Gospodina da učini kako bi euharistijsko slavlje urodilo darovima vezanim uz presveti sakrament. Zajednica vjernika u ovoj molitvi sudjeluje izgovarajući “amen”.


POPUDBINA

Sveta pričest koja se daje vjernicima na samrti kako bi na putovanju u vječni život bili okrijepljeni milošću Božjom.


POST

Post se općenito može definirati kao uzdržavanje od jela i pića iz religioznih razloga. U Rimokatoličkoj Crkvi danas se pod postom podrazumijeva takvo uzdržavanje od jela da se na dan posta možemo najesti samo jednom, a za ostala dva obroka (ujutro i navečer) uzimamo samo nešto od uobičajene količine i ne jedemo ništa između obroka. Kod katolika post je obavezan za sve osobe od osamnaeste do šezdesete godine dva dana u godini: na Pepelnicu i Veliki petak, a preporuča se i češće osobito kao pokorničko djelo. U pojedinim slučajevima se mogu iz opravdanih razloga pojedine osobe osloboditi posta (npr. zbog zdravstvenih razloga).


POST, EUHARISTIJSKI

U Zakoniku kanonskog prava određena je norma da se onaj tko prima euharistiju mora uzdržavati od svake hrane i pića, osim vode i potrebnih lijekova, barem jedan sat prije pričešćivanja. Svrha te odredbe jest poštovanje prema otajstvu Krista kao onoga koji krijepi vjernike svojim Tijelom i Krvlju.


PRELAT

Lat. praelatus, “pretpostavljeni”. Svećenik koji zahvaljujući svom položaju ili službi ima crkvenu jurisdikciju. Prelatima zovemo sve biskupe, kardinale i papu. Zahvaljujući službi koju obavljaju u Crkvi, prefekte, apostolske vikare, samosvojne opate i apostolske administratore također nazivamo prelatima, ali oni gube taj naslov kada više nisu u službi koja im ih je donijela ako u međuvremenu nisu postali biskupi. Prelatima se smatraju i viši dužnosnici Rimske kurije, kao i oni koji imaju jurisdikciju nad redovničkim institutima ili zajednicama apostolskog života (opati i provincijali). Počasnim prelatima ili monsinjorima ovaj naslov daje papa odajući na takav način priznanje njihovu služenju crkvi.

 


 

R

 


 

S

 


 

Š

 


 

T

 


 

U

 


 

V

 


 

Z

Zborna molitva

Kad svećenik izmoli s narodom "Slava Bogu na visini", dolazi molitva koja se zove zborna molitva. To je svečana molitva Crkve toga dana. Ona se ne moli samo u misi nego i u časoslovu.
"Svi zajedno sa svećenikom šute neko vrijeme, da postanu svjesni kako stoje pred Bogom i da u sebi pobude svoje želje." (Opća uredba, 32).
Predvoditelj tom molitvom sabire (odatle naziv zborna) sve molitve i nakane okupljenih vjernika i stavlja ih pred Boga. Najčešće je upravljena Ocu nebeskom po Kristu u Duhu Svetom. Zborne molitve su kratke, sažete, a sastavljene su od tri dijela.
Na početku svećenik kaže: "Pomolimo se!"
To znači da smo svi pozvani priključiti se svećenikovoj molitvi i svojom pažnjom pratiti ono što svećenik moli. Ono što svećenik ustima govori, pozvani smo srcem reći Bogu.
Prvi dio je narativni: iznosi neko Božje svojstvo ili spominje otajstvo koje se toga dana slavi.
Drugi dio izriče i obrazlaže predmet molbe.
U trećem dijelu ističe se da je naša molba upravljena Ocu po jedinom posredniku Isusu Kristu u Duhu Svetom.
Na koncu svi jednodušno uskliknu "amen",dajući svoj pristanak na ono što je izrečeno. Riječ "amen" upravo i znači: da, tako je, pristajem uz to.

 


 

Ž

na vrh stranice

ZAŠTITA PRIVATNOSTI

Zaštita privatnosti
Kolačići

KAKO DO NAS


PRATITE NAS NA FACEBOOK-U!