U današnjoj temi govorit ćemo o tri pojma koja se u liturgiji često događaju, a međusobno nisu povezani. Govorimo o milodarima, prinosnim i zavjetnim darovima.
Milodar (neki ih još nazivaju milostinja ili lemozina). To su novčani prilozi koji se daruju crkvenoj zajednici (župi, samostanu, biskupiji…), a sve za potrebe daljnjeg
funkcioniranja života iste zajednice, tj. za potrebe uzdržavanja svećenika, sakralnog prostora, razne sanacije ili obnove, za financiranje različitih projekata i akcija, za potrebite u zajednici i drugo.
Koji je zapravo liturgijski značaj milodara? Tijekom sv. Mise, milodar predstavlja žrtvu zahvalnosti i podršku za potrebe Crkve i zajednice. To je izraz solidarnosti i ljubavi prema bližnjima, posebno onima u potrebi.
Milodari se mogu prikupljati tijekom misnog slavlja, ali i izvan njega. Uglavnom se to čini nakon molitve vjernika, za vrijeme pjesme, a prije euharistijske molitve. No, neke zajednice znaju milostinju sakupljati i u nekom drugom vremenu tijekom sv. Mise. Drugi najčešći oblik sakupljanja milodara je nakon sv. Mise, odnosno pri izlasku iz same crkve ili kada u nekom djelu dana navratimo u otvorenu crkvu gdje nema u tom trenutku sv. Mise (npr. u katedralu) pa ubacimo koji novčić u njihovu „škrabicu“.
Prinosni darovi (žrtveni darovi) su oni darovi koje svećenik prinosi Bogu u vrijeme sv. Mise. To su kruh (hostija) i voda (koja se kasnije pretvara u krv i tijelo Kristovo). U većim misnim slavljima mogu se prinositi i drugi prigodni darovi. Na primjer: za početak školske godine, dječica prinose nešto od svojih školskih stvari, a za vrijeme vojnog hodočašća u Marijino svetište, vojnici prinose zastavu i sl. Ono se također čini nakon molitve vjernika, a prije euharistijske molitve te, ukoliko se prinosi, treba biti nešto od ćega će zajednica na duhovan i materijalan način baštiniti.
Zavjetni darovi se najčešće vežu za privatne uslišane zavjete kada u znak zahvalnosti ljudi često ostave neki materijalni dar. Tako možemo vidjeti kako su u marijanskim svetištima (Gospe Sinjske, Majke Božje Trsatske i sl.) slike urešene zlatnim nakitima. Očito su se tu mnoge milosti i čudesa dogodila po zagovoru Majke Božje pa su joj ljudi uzvratili najviše kako su mogli (onako po ljudski, u materijalnom smislu) i podarili najvrijednije što su imali – zlato. U današnje vrijeme, ljudi najčešće u znak zahvalnosti daruju svoje krunice ili ures cvijeća pred kipove ili ispod slika nekog sveca ili same Bogorodice.
Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik