Uvodna misao
Mnogo je križnih putova u povijesti pojedinaca, obitelji i naroda. Ali samo je jedan križni put dokraja i savršeno ostvaren.
Ostvaren je u Isusu Kristu koji nas ljubljaše dokraja, do smrti na križu.Taj se put nastavlja u svim ljudima svih naraštaja. Nastavlja se u svim patnicima. Molimo križni put kako bismo se na putovima svoga života sjedinili s Isusom koji Put, Istina i Život.
Pomolimo se
Svi smo kršteni u tvoju smrt, Gospodine Isuse. Ali zaboravljamo što to znači. Ili ne želimo znati da smo time prihvatili križ svoga svakodnevnog života. Ti znaš, Gospodine, kako smo riječju spremni prihvatiti svaki križ, a kako smo djelom i životom nesposobni prihvatiti upravo ovaj konkretan križ koji nam danas, u osobnom svakodnevnom životu povjeravaš da ga nosimo. Daj da nosimo svoj križ za tobom, a ne da se hvalimo spremnošću da idemo za tobom. I Petar je bio spreman na sve, samo ne na ono što ga je čekalo! Neka i ovaj križni put, ova molitva koju želimo s vjerom obaviti, bude za nas škola života, škola križa.
Daj nam snage da na tom putu ne iznemognemo.
1. postaja: Isusa osuđuju na smrt
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Isuse, svjetina oko tebe viče: "Raspni ga, raspni!" Pilat popušta zbog straha i ljudskog obzira. Presuđuje: "Ići ćeš na križ!"
Nepravedno si osuđen. Ti, jedini pravednik ovoga svijeta, nevini Jaganjac! Slušaš i šutiš. Gospodine, oprosti mi kad se sve u meni buni na neki krivi sud; kad mi se čini da me drugi nepravedno i krivo sude. Ti si jedini mogao punim pravom prosvjedovati na tu najveću nepravdu svijeta, a ipak si šutio. Želiš biti poslušan Ocu i ići dokraja.
Oprosti, Isuse, kad se u meni rađa osuda. Bližnjega krivo gledam. Često netko trpi zbog tvrdoće moga srca ili zbog mojih krivo izgovorenih riječi koje ranjavaju. Rekao si: "Što ste učinili, rekli, namjestili... jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!" Daj nam milost da nitko pokraj nas i poradi nas ne bude nevino osuđen i smaknut. Svjetina viče, Pilat popušta, a mene pitaš: "A ti, što ti kažeš?"
Ponovimo skupa tri puta: Jaganjče Božji...
Ili možemo litanijski moliti:
Isuse, poniženi, smiluj nam se!
Isuse, krivo optuženi, smiluj nam se!
Isuse, nevino osuđeni, smiluj nam se!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
2. postaja: Isus prima na se križ
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Rekao si, Isuse, da svoj život dragovoljno daješ i da ti ga nitko ne otima. Zato i križ dragovoljno primaš i nitko ti ga ne nameće.
I u drami svoje vlastite muke i smrti ti si slobodan i daješ svoj život. Ti se daruješ, tvoja muka i smrt žrtva je ljubavi, jer je to tvoj slobodan čin predanja u poslušnosti Ocu i u ljubavi za ljude.
Križ je oduvijek bio sramotno sredstvo muke i poniženja; bio je znak prokletstva. Ti si dragovoljno prigrlio križ. Time križ nije postao lakši, ali ga je lakše nositi. Tada on postaje znakom ljubavi. Od tog časa križ visi u našim crkvama, na raskrižjima putova, o našem vratu, u našim domovima.
Križamo se tako često i time posvećujemo vlastito tijelo. Križ je znak spasenja! Nauči nas, Isuse, prihvaćati križeve života. Daj da tim prihvaćanjem križeva života prestanemo biti ravnodušni ili buntovni patnici dostojni žaljenja, nego križonoše koji znaju da uvijek i na svakom mjestu mogu ljubiti slobodno i velikodušno.
Nauči nas prihvaćati križ i time svaku bol učiniti plodonosnom za druge. Gospodine, bilo je mnogo patnji, ima mnogo križeva. Daj nam milost da ih nosimo u hodu za tobom, kako to neizrecivo blago ne bi otišlo uzalud. Daj da odsada svaki križ nosimo samo uz tebe i s tobom!
Molimo litanijski:
Po muci svojoj, oslobodi nas, Isuse!
Po križu svojem, oslobodi nas, Isuse!
Po smrti svojoj, oslobodi nas, Isuse!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
3. postaja: Isus pada prvi put pod križem
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Tek što si krenuo, Gospodine, već posrćeš i padaš pod križem. Križ je težak, pritišće, boli. Vuče k zemlji. Poslušnost Ocu diže te i hrabri, daje ti snagu da ideš naprijed. Hvala ti, Gospodine, za svako oduševljenje kojim prihvaćamo svoje križeve i poteškoće života. Hvala ti za dodire milosti u predanju života i opredjeljenje za tebe u časovima dubokih iskustava susreta s tobom. Hvala ti za svaki susret s križem u svjetlu tvoje milosti i jakosti.
Molim te, Gospodine, pomozi nam da ne malakšemo kad se dogodi prvi pad nakon najljepših odluka i divnih iskustava novog života poslije krštenja ili sakramenta ispovijedi.
Molim te, Gospodine, za snagu da ne posumnjamo u ispravnost puta kojim smo za tobom krenuli kad se dogodi neki posrtaj i pad; ne dopusti da zaboravimo ljepotu milosti preporođenja.
Molim te, Gospodine, za novo rođenje nakon svakog iskustva pada i slabosti.
Jer, ljudski je pasti! Ali vjerujem da nas tvoja milost pridiže i hrabri!
Molimo litanijski:
Od svakoga grijeha, oslobodi nas, Isuse!
Od napasti i zloće, oslobodi nas, Isuse!
Od zasjeda vražjih, oslobodi nas, Isuse!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
4. postaja: Isus susreće svoju svetu Majku
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Isuse, jedino je tvoja Majka dorasla ovom času i svemu što se događa. Ona se pojavljuje na tvom križnom putu kao službenica i supatnica. Istom vjerom i ljubavlju kojom se predaje Božjim planovima u času navještenja ona je i sada ovdje, na tvom putu muke i križa.
Jedino je ona tu, na pravom mjestu, šutljiva i tiha, ali prisutna i puna ljubavi. Mač boli dodiruje i njezino srce, ali ono ostaje čisto za ljubav. Isuse, darovao si nam svoju Majku.
Ona je i naša Majka, Majka Crkve, Majka svih putnika, svih križonoša, svih patnika.
Ti si, Isuse, morao nastaviti nositi svoj križ i nakon susreta sa svojom Majkom. Ali, znao si: ona je tu!
Daj, Gospodine, da nikad ne zaboravimo da je Marija kao majka na svakom mjestu s nama, a osobito ondje gdje se nosi križ.
Molimo skupa: Zdravo, Kraljice!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
5. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Ti bi, Isuse, došao do Kalvarije i da se nije pojavio Šimun Cirenac.
Ali, htio si da se pojavi i taj čovjek, htio si i pomoć čovjeka. To je tajna tvoje ljubavi i tajna one druge, vječne Očeve ljubavi. U djelu spasenja trebao je sudjelovati čovjek: počevši od onog najdivnijeg ljudskog stvora, od Marije, pa do svakog Cirenca na tvom životnom putu. Ovaj je bio prisiljen nositi križ s tobom, ali to mu je bilo spasonosno.
I mene trebaš. Znam da je to tako već od krštenja. Trebaš me da možeš i danas pružati svoje ruke i liječiti, njegovati, pridizati. Trebaš me kako bi i danas upravio riječ ohrabrenja onima koji više ne mogu, kojima je teško. Trebaš me da i danas dopreš onamo gdje je toliko potrebna vidljiva, opipljiva djelotvorna ljubav. Želiš da budem Cirenac, jer se kriješ u mnogima, u ljudima oko mene.
Ako se tome otimam, Gospodine, tada me prisili. Znam da će mi to biti spasonosno.
Ponovimo zazive:
Gospođine, pomozi nam da te više ljubimo!
Gospodine, pomozi nam da se više ljubimo!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
6. postaja: Veronika pruža Isus rubac
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Isuse, uzeo si ovo naše ljudsko tijelo i imao si lice, pošteno i čisto. Svojim si se licem, tj. čitavim svojim bićem, okretao svima koji su te zvali, koji su te željeli čuti i vidjeti. Isuse, imao si divno lice! U ovom času to je lice iznakaženo, krvavo, popljuvano. Na njemu nema cara, privlačnosti, ljepote. Ali, to je tvoje lice! Veronika se usuđuje, među tolikim svijetom koji pogrđuje tvoje lice, otkriti ljepotu tog istog lica. Ostavljaš joj ga utisnutoga u taj čudesni rubac njezine ljubavi i srca. Molim te, Isuse, daj da ispravnim životom sačuvam u sebi i na svom licu odsjaj tvoga lica, jer stvoren sam na tvoju sliku.
Ne dopusti, Isuse, da sebičnošću ili krivim postupkom nagrdim lice svoga bližnjega, škodim njegovu dobru glasu; i daj mi hrabrosti da uzmognem s ljubavlju brisati ljage na licu bližnjega svoga! Daj mi, Isuse, da ne moram ustuknuti pred sjajem tvoga lica kad se konačno pojaviš u slavi!
Ponavljajmo riječi:
Ne odbaci me od lica svojega! Lice tvoje, Gospodine, ja tražim! Odvrati lice od grijeha mojih!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
7. postaja: Isus pada drugi put pod križem
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Ti znaš, Isuse, kako smo obeshrabreni nakon ponovnog pada, ponovljenih slabosti. Ti znaš kako nas boli i kako smo poniženi kad i drugi mogu vidjeti da smo slabi, da ne znamo održati svečana obećanja, čvrste odluke, konačna opredjeljenja. Sve je to bolno. Svaki nas pad košta. Sve se teže dižemo. Ne vjerujemo ni samima sebi. Čini nam se da nam ni drugi više ne vjeruju. Isuse, ti koji uvijek daješ svakome novu životnu priliku, ti koji Petru vjeruješ i nakon trostrukog zatajenja, ti koji vjeruješ. Zakeju, Magdaleni, ženi zatečenoj u preljubu, ti koji vjeruješ svakom čovjeku i znaš da je milost jača od grijeha, molim te: daj nam snage da se pridignemo nakon ponovljenih padova; daj da opet vjerujemo da se, ako smo i stariji, možemo preporoditi i da smijemo opet odlučiti i započeti; daj da osjetimo da nam ti vjeruješ.
Jednako te tako molimo, Isuse, daj da ljudima oko sebe pružamo nove životne prilike. Neka nas nikad ne obeshrabri njihova nevjera, neka nas ne razuvjeri njihova slabost: ti si veći od našega srca.
Ponavljajmo vapaje: Isuse, čuj nas! Isuse, usliši nas! Isuse, otkupi nas! Isuse, oslobodi nas! Isuse, pridigni nas! Isuse, spasi nas!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
8. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Isuse, u vlastitoj boli, tjelesnoj i duševnoj, ne misliš na sebe. Sav svoj život služio si drugima, i sada svoju pažnju daruješ dragima, misliš na tuđe suze i boli. Ne želiš biti zarobljen sobom i svojim problemima, nego hoćeš živjeti dokraja za druge. Tako i u odnosu na žene koje ne mogu suzdržati suze videći teški prizor tvoje muke. One plaču nad tobom, a ti misliš na njih i na njihovu djecu. One ne mogu bez suza izdržati prizor koji potresa dušu, a ti želiš da i u tom času njihovo srce i njihov život usmjeriš prema spasenju. "Ne oplakujte mene! Oplakujte sebe, djecu svoju, ljude s kojima živite, bližnje kojima ne darujete ljubav.
Pogledajte sebe, svoj život, svoje djelovanje, svoje srce, svoju dušu. Oplakujte ono što je u vama izvor svakoga zla i grijeha, izvor nepravde i mržnje, izvor patnje i boli vaših bližnjih. Oplakujte grijehe svoje."
Gospodine Isuse, daj da i u meni pogled na tvoj križ izmami odluke obraćenja i suze pokore. Isuse, utješi i danas mnoge žene, sestre, kćeri koje su u domovinskom ratu izgubile svoje najbliže; utješi žene koje su ranjavane grubostima i sebičnostima svojih najbližih. Isuse, ohrabri žene da čuvaju svoje žensko dostojanstvo koje ih čini sposobnim za istinsku ljubav. Ohrabri ih da se nesebično predaju službi života i da se ne boje donositi novi život na svijet.
Sjetimo se Isusovih riječi i ponovimo ih:
Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!
Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago milosrdnima, oni će se sinovima Božjim zvati!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
9. postaja: Isus pada treći put pod križem
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Gospodine, ovo je tvoj treći pad na križnom putu. On je najbolniji, najteži. Nalaziš se nadohvat cilja, Kalvarije. Moraš naprijed, dokraja. Zato se dižeš i nastavljaš svoj hod.
Molim te, Isuse, za sebe i za sve kojima je križ težak, pretežak. Molim te za one koji padaju pod teretom križa, slabosti, očaja i beznađa. Molim te za one koji misle da više nema smisla, da nije vrijedno ponovno ustati, da je sve propalo. Molim te za one koji nemaju snage da se dalje bore te leže pod teretom vlastitih slabosti i zarobljenosti.
Molim te za sve koji očajavaju zbog teških okolnosti života, koji više ne vide izlaza. Molim te za one koji misle da je bolje prekinuti nit takvoga života i nalaze se u napasti samoubojstva.
Molimo litanijski:
Od svakoga zla, oslobodi nas, Isuse!
Od očaja i beznađa, oslobodi nas, Isuse!
Od osjećaja potpune bespomoćnosti, oslobodi nas, Isuse!
Od želje da nas nema i da nestanemo, oslobodi nas, Isuse!
Od duha samoubojstva, oslobodi nas, Isuse!
Od nepovjerenja u snagu tvoje ljubavi, oslobodi nas, Isuse!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
10. postaja: Isusa svlače
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Podnosiš poniženje i bol svlačenja. Skidaju s tebe odijelo ili ono što je još od dostojanstva na tebi ostalo. Stojiš prepušten ljudskoj bezosjećajnosti i pogledima. Tvoje tijelo postaje znakom. Isuse, darovao si nam tijelo. Ono je tvoj dar, ono je lijepo, stvoreno na tvoju sliku. Darovao si nam tijelo kojim možemo jedni drugima biti blizu, vidjeti osmijeh na licu, pružati si ruke prijateljstva i mira. Darovao si nam tijelo kojim možemo tebe slaviti i u kojem možemo prepoznavati divno djelo tvoje ljubavi. Oprosti, Isuse, kad vlastitostima svoga tijela ranjavamo jedni druge, umjesto da se usrećujemo! Oprosti, Isuse, kad u svom ili tuđem tijelu i njegovim oblicima ne otkrivamo tvoje djelo i kad ti prigovaramo za ovo i ovakvo tijelo kakvo imamo! Oprosti, Isuse, kad spolnost, koju si stvorio da bude u službi života i ljubavi, pretvorimo u sebično traženje užitka, čime ponizujemo sebe i ranjavamo druge! Oprosti, Isuse, što te ne proslavljujemo svojim tijelom!
Isuse, sačuvaj u nama poštovanje prema ljudskom tijelu, molimo te!
Ne dopusti da duh bludnosti razori u mladima osjećaj za odgovornu ljubav...
Vrati bračnim drugovima volju za ljubav i postojanost u vjernosti...
Sačuvaj nam djecu od zlih utjecaja, neobuzdanih zabava i neodgovornih igara...
Čuvaj naš narod da bude sposoban za život i za darivanje života daljnjim naraštajima, molimo te.
Gospodine, usliši nas!
Zaodjeni nas opet, Gospodine, u dostojanstvo i čistoću krsne haljine koju si nam povjerio u času kad smo postali djeca Božja!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
11. postaja: Isusa pribijaju na križ
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Gospodine, Isuse, tvoje tijelo pribijaju na križ. Potresan prizor. Više nećeš moći micati svojim rukama niti dodirivati one koji žele osjetiti tvoju blizinu, a ipak sada najviše činiš za sve nas i blagoslivlješ nas svojim raširenim i prikovanim rukama. Više nećeš moći napraviti svojim tijelom i svojim nogama ni jedan korak, jer noge su ti pribijene na križ, a ipak odsada ćeš biti najbliže svim potrebnima na čitavom svijetu. Tvoje razapinjanje blagoslov je svijetu. Hvala ti, Isuse, za ovaj čas i molim te:
za sve one koji pate na bolesničkim posteljama i koje ljudi smatraju teretom drugima;
za sve koji u svojoj nemoći i prikovanosti uz postelju misle da više nikome nisu od koristi;
za sve koji u sebičnim ekonomskim računicama ne vide vrijednost i blagoslov patnje, trpljenja, blagoslov nemoćnih i bolesnih!
Obrati nas, Isuse! Daj da tvojim očima prosuđujemo sebe i ljude oko sebe. Daj da te blagoslivljamo u svojim starcima i nemoćnima.
Molimo da nas Isus sakrije među svoje rane i zato glasno molimo:
Dušo Kristova, posveti me...
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
12. postaja: Isus umire na križu
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Iz tvojih dubina izvirale su s križa riječi koje i danas potresaju svijet. Neka te riječi i mene potresu da ih osjetim u brojnim prilikama svoga života. U tvom vapaju: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" prepoznajem da si prisutan u svakom čovjeku u iskustvima duboke osamljenosti i tjeskobe. Svojom ostavljenošću na križu učinio si da više nikada nitko ne bude napušten. Htio bih te razumjeti, Isuse, i nasljedovati u svome životu dok doživljavam poteškoće s drugima i ponavljati tvoj vapaj kao poziv na praštanje i mir: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" Htio bih, Isuse, zaroniti u tvoju sućut i brigu za drugoga, kad u vlastitoj agoniji okrećeš glavu prema raskajanom razbojniku i kanoniziraš ga za prvoga sveca: "Još danas bit ćeš sa mnom u raju!" Želim, Isuse, da mi dadneš milost da u svakom času svog , života mogu vršiti volju Očevu i da na smrtnom času mogu ponoviti tvoje riječi predanja i ljubavi: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" Mnogi su odlazili s Kalvarije bijući se u prsa, a satnik je začuđen ispovjedio: "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!"
Još jednom ponavljajmo sućutno i s vjerom svih sedam Isusovih riječi s križa:
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!
Zaista, kažem ti, još danas bit ćeš sa mnom u raju!
Ženo, evo ti sina! Sinko, evo ti Majke!
Žedan sam!
Dovršeno je!
Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
13. postaja: Isusa skidaju s križa
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Marijo, Majko Otkupiteljeva, obraćam se tebi: U ovom času ti si žalosna Gospa, dok na svom krilu držiš mrtvo tijelo svoga Sina. To je ono tijelo koje si u svom krilu začela, koje si rodila, koje si dojila i njegovala, koje si pratila na putovima života i dopratila do Kalvarije. Tijelo tvoga Sina. Nijedna majka nije tako ljubila svoje dijete, kao što si ti njega ljubila;
nijedna majka nije imala tako čisto srce, osjetljivo na bol i patnju kao što ga imaš ti! Zato si žalosna Gospa, zato si dostojanstvena Majka! Isuse, s križa si mi poručio: "Evo ti Majke!" Hvala ti! Želim da ona bude prisutna i u mojem umiranju, želim da moje tijelo počine na njezinu majčinskom krilu.
Molimo skupa:
Pod obranu se tvoju utječemo...
(ili: Zdravo, Marijo...)
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
14. postaja: Isusa polažu u grob
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.
Vjerujem, Isuse, u tajnu koju skriva tvoj grob. Vjerujem u smisao patnje, križa, umiranja. Vjerujem u tvoju smrt i uskrsnuće. Vjerujem da si za nas umro, da si za nas uskrsnuo! Vjerujem u život nakon groba, u vječnost nakon vremena, u radost nakon patnje i žalosti. Vjerujem u prekogrobni život, vjerujem u uskrsnuće tijela. Tvoj grob, Isuse, ostao je prazan. Snazi tvoga uskrsnuća, Gospodine, povjeravam sve grobove svojih, naših pokojnika. Znam da u tebi i po tebi žive. Snazi tvoga uskrsnuća i nadi koja zrači iz tvoga praznog groba povjeravam svoju smrt kao i sve druge časove života koji me upozoravaju na prolaznost i na umiranje. Snazi tvoga uskrsnuća povjeravam sve svoje nade i sve svoje želje i čežnje za punim i pravim životom. I vjerujem, Isuse, tvojoj riječi: "Tko jede tijelo Sina Čovječjega, živjet će zauvijek, neće umrijeti nikada!"
To je tajna vjere kojoj kličemo: Tvoju smrt, Gospodine... Tvoje uskrsnuće... Tvoj slavni dolazak...
Smiluj nam se, Gospodine! Smiluj nam se!
Zaključna molitva
Gopodine Isuse! Tvoj sluga sveti Franjo molio te je često za dvije osobite milosti: da osjeti onu ljubav koju si ti osjećao kad si htio dokraja ljubiti, kad si htio dokraja trpjeti i za milost da na svome tijelu i duši osjeti barem malo od one boli koju si ti osjećao na svom putu križa i u svome umiranju.
Ne usuđujem se za to moliti. Osjećam da je to neizrecivo, veliko i teško. Svetom si Franji udijelio tu milost i njegovo je srce bilo zapaljeno serafskom ljubavlju, a njegovo je tijelo bilo obilježeno tvojim svetim ranama. Ipak, molim te, ražari nam srce svojom ljubavlju! Obilježi nam tijelo svojim ranama! Neka se na nama vidi da smo otkupljeni, da smo tvoji!
I daj: da po toj ljubavi, koju od tebe molimo, mnogi nađu tebe, izvor pravoga života! I neka bude još jednom svjesno i s vjerom prekriveno ovo moje tijelo i cijelo moje biće znakom svetoga križa: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Gledaj nedužnog Isusa gdje stoji pred sucem! Slušaj kako ga krivo potvaraju i tuže, a On i ne otvara svojih usta! Razdraženi narod, koji ga je prije nekoliko dana slavio kao kralja, mahnito viče: - Propni ga, propni! - Osudiše ga, a On prima drage volje osude vječnog prokletstva.
Gledaj teški križ što ga navališe na Isusa njegovi neprijatelj. Ne nosi ga On za sebe, već za tebe i za čitav svijet. Grijesi tvoji i grijesi sviju judi tište sveta ramena njegova, a ti još nećeš da se popraviš! Skini sa sebe što prije teško breme svojih grijeha u skrušenoj valjanoj ispovijedi.
Kako su teški grijesi naši! Pod njihovim teretom pada Onaj koji sve drži svemoćnom riječju svojom, a pada zato da se mi podignemo iz zloća svojih. Gledaj kako Isus strpljivo podnosi sve pogrde i nemile udarce! A ti se tužiš na svaku malenkost i nepromišljeno mrmljaš, ti, koji si i više toga zaslužio.
Gledaj žalosnu Majku Isusovu kako rasplakana ide za Sinom svojim. Oh, kolika joj bol obuze srce kad ga vidje onako nagrđena i izmučena. A tko joj prouzroči toliku bol? Mi i grijesi naši. Hoćemo li i nadalje svojim grijesima zadavati bol svetoj Majci Spasiteljevoj? Ne, nikada više!
Spasitelj je tako iznemogao da već ne može nositi križa; ali tvrdo srce ljudsko nema smilovanja. Isus je mnogomu mrtvacu vratio život: sada sam treba pomoći, ali mu nema nikoga u pomoć. Ne preosta, dakle, drugo neprijateljima njegovim, već da prisile Šimuna, te pomognu Isusu nositi križ. O sretna li Šimuna! A kako ti nosiš križ?
Među silnom svjetinom, koja se naslađivala mukama Isusovim, našla se jedna pobožna žena, te požali Isusa. Ona mu pruži rubac da otare svoje krvavo lice. A za nagradu vraća joj Spasitelj sliku presvetog obraza svog, utisnutu u rubac. Kako je lijepi ogledalo dobila sveta Veronika! Ogledaj se u to ogledalo često!
Eto i opet pada Isus da iz gliba grijeha podigne tebe i sve ljude. Kako ga moraju boljeti rane na presvetom Tijelu! Ali još više negoli rane bole ga tvoji grijesi u koje jednako padaš. Prigni već jednom oholu glavu svoju, budi do srca ponizan i nauči se Bogu za ljubav i za pokoru svojih grijeha strpljivo podnositi svaki križ!
Bogoljubne žene požališe Isusa kad ga vidješe svega krvava i izranjena; i zato uzeše nad njim plakati. A Isus im reče: Kćeri jeruzalemske! Ne oplakujte mene, nego oplakujte sebe i djecu svoju!" I tebi Isus veli isto, što je rekao ženama: "Ne oplakuj sebe i grijehe svoje!" A gdje su tvoje suze da oplačeš grijehe svoje?
Po treći put pada Isus pod križem, ali ga ne prestaje nositi dok ne dovrši djelo spasenja ljudskoga. Zašto ti nećeš da nosoš križ koji te vodi u nebo? U križu je spasenje, u križu je zaštita i obrana, u križu je život. Zato prigrli križ da živiš u vijeke.
Gledaj kako krvnici Isusovi i odijelo s njega svukoše. Oh, strahote! Gol stoji Bog koji sve odijeva! Njegovo presveto i prečisto Tijelo ruglu se izvrgava. Zbog naše tašte gizde i puste taštine mora On podnositi toliku sramotu; mora biti bez odijela da nas zaodjene odijelom nedužnosti koje smo izgubili sramotnim mislima, riječima i djelima.
Promisli kako oštrim čavlima pribijaju na križ svete ruke Isusove, koje su toliko dobra učinile ljudima! Promisli kako mu probijaju noge, koje su koračale samo za spasenje ljudsko. Što si ti zaslužio koji si rukama svojim tolike nepravde počinio, koji si često stupao po zabranjenom i krivom putu! Pravdi se Božjoj mora svakako potpuno zadovoljiti bolje na ovom svijetu, negoli na drugom.
U groznim mukama visi Spasitelj na križu, a neprijatelji ga njegovi još ruže i grde. Ali On ih ne proklinje, već za njih moli: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" Opraštaš li i ti neprijateljima svojim? Isus je umro da mi živimo. Smrću svojom Isus je pobijedio smrt.
Promisli, koliku je bol morala oćutjeti Blažena Djevica Marija kad joj mrtvo Tijelo predragoga Sina položiše u krilo! Grijeh probode mačem prevelike žaopsti majčino srce njezino. - Oplači grijehe svoje i žali Majku koja za te toliko trpi! Čuvaj se ponovnog pada da je i opet ljuto ne ucviliš.
Pobožni Josip Arimatejac i Nikodem iskazaše Spasitelju posljednju počast položivši mu sveto tijelo u novu grobnicu u kojoj ne bijaše još nitko ukopan. No tijelo Isusovo nije ostalo u grobu; domalo je ustalo slavno iz groba i združilo se opet s dušom. I tebe će jednom položiti u grob. Gledaj da ti tijelo bude izmučeno trudom i naporom dobrih djela da tako ustane slavno na vječni život.
Kad mi je anđeo navijestio da ću roditi Isusa, svojim “neka mi bude” sva sam se opredijelila za to dijete i njegovo poslanje. Stala sam bez zadrške na njegovu stranu i odlučila vjerovati u njegov poziv bez pridržaja. Otada nisam imala drugi smisao života – samo njega.
Gledala sam kako ulicama Jeruzalema, okrvavljen, znojan, iscrpljen, moj Sin nosi teški drveni križ na kojem treba izdahnuti. Ja sam mu darovala ljudski život, a sad mu ga sunarodnjaci hoće oduzeti. Više od trideset godina gradila sam njegovu budućnost i bivala ponosna na nju. Samo sam za njega živjela. Sad u vrtlogu mržnje zaprepašteno gledam kako ide u smrt, a da mu ne mogu pomoći. Beskrajna volja da ga izbavim i neizreciva nemoć da to ostvarim nagomilali su se u meni kao grč bola i tjeskobno pitanje: zašto je zlo u svijetu tako moćno? Ima li negdje prostora gdje dobrota vlada i gdje pravda obasjava ljude? Prepoznala sam da je moj Sin Isus taj prostor. Htio je uzeti gomile zla na ramena, da ih usmrti u svojoj smrti. To treptavo svjetlo davalo mi je snagu da ga slijedim.
Dok je Isus padao, gotovo sam kriknula od straha da ga križ ne satre. Samo mi je jedna čežnja bila u srcu. da se digne i da još živi. Slabašna utjeha, jer on se penje prema smrti. Majka sam mu i svaki produžen tren njegova života meni je bljesak nade. Sve bih bila dala samo da sam ga mogla osloboditi od gomile koja ga je vukla prema Kalvariji. Mislila sam: samo da nikada tamo ne stignemo, da se pojavi neko čudesno izbavljenje...
Ni sama ne znam kako, ali odjednom smo se susreli na putu za Kalvariju. Nikada neću zaboraviti taj prodorni pogled mog Sina. Kao da je tražio nekoga tko razumije ovu besmislenu osudu. Svi su govorili da je izdajica naroda i da po Mojsijevu zakonu treba umrijeti. Ja sam Židovka i za mene je Zakon bio ponosan i svetinja. A sada slušam od sunarodnjaka da po tom Zakonu moj Sin ide u smrt. Srce mi se razdiralo. Gledala sam ga u oči i dala mu do znanja da sam čitava uz njega, na njegovoj strani. Zlo je zavelo ljude pa ne vide da je on Sin Božji i Spasitelj svijeta. Bilo mi je teško sto ljudi nisu raskrinkali prividnu logiku sile mraka. Ali i moj je Sin bio siguran da zajedno s njime idem, do kraja, kako bih s njime s onu stranu uskrsno živjela.
Odjednom je povorka zastala. Zadrhtalo mi srce. Što se dogodilo? A onda sam ugledala kako prisiljavaju Šimuna iz Cirene da ponese križ moga Sina. Gledala sam kako iza Šimuna tetura od iscrpljenosti moj Sin. Imala sam osjećaj kako me boli svaka njegova rana. Vjerovala sam u smisao njegove odbačenosti. Često smo u dugim večerima znali razgovarati, osobito nakon Josipove smrti. Ali sad sam se pitala, ima li boli kao što je moja? U takvu stanju dobrota čovjeka obasja i dade mu snage da ne klone. Tu dobrotu sam sada vidjela u Šimunu, koji je mome Sinu pomogao nositi križ. Više nisam bila sama na strani moga Isusa. Zlo je postajalo sve manje uvjerljivo.
Vidjela sam krvavo, prašnjavo znojno, iznakaženo lice svog Sina. Htjela sam – samo kad bih mogla! – obrisati njegovo lice. Veronika je pročitala želju u mojim očima. Progurala se do Isusa i pružila mu rubac. Isus se prenuo, bljesak ljubavi ga obasjao. Uzeo je rubac i obrisao lice. Bila sam na trenutak utješena. Isus je vidio da nas ima na njegovoj strani. Kad se Veronika vratila, ugledale smo Isusovo lice na rupcu.
Padati pod teretom križa, značilo je otvoriti nove rane. A Isus je već sav bio jedna rana. Svaki pad je mogao biti posljednji, bilo zbog nove ozljede, bilo zbog bijesa vojnika. Zato me je duboko zabolio svaki njegov posrtaj. Znala sam da je Isus Sin Božji, a ne samo moj Sin. Kao mač zarinut u srce osjećala sam zato okrutnost ljudi. Oni ubijaju svoga Stvoritelja, i to krajnjim prijezirom. Što može očekivati svijet od budućnosti dok ubija svoj izvor, Svemogućega, korijene i srce svog bića? Čudo da svijet još uopće postoji! Što ga još drži? Drži ga moj Sin pod teretom križa. Na njega se sručila sva zloća svijeta. On drži i danas svijet da se ne sunovrati u samorazaranje. Samo zato svijet ima budućnost. Isus pada da bi se svijet digao na duhovnu razinu čovjekoljubivosti. Svijet postoji jer ga Isus voli. Osloni se na Isusov pad i ostat ćeš na nogama, uspravan i pošten. Evo ti ruke da te vodim kako bi volio svijet kao što ga voli Isus.
Usred vike, psovke, ruganja i galame začuo se plač, naricanje, glasna tuga. Na licima žena iz Jeruzalema tekle su suze. Pomislila sam kako će Isus reagirati. Isus je dobrohotno prihvatio ljubav. Dapače, počeo ih je tješiti. Upozorio ih je na ozbiljnost ljudske egzistencije. Ako Božji Sin trpi razjarenu ljudsku zloću, onda će tim putem ići i svi koji ga slijede. Potrebno je plakati nad svakim čovjekom. Nije najveća nesreća tjelesna patnja; daleko ubojitija i bolnija je moralna, jer ona ne vodi do tjelesne, nego do vječne smrti. Tom patnjom je natopljen svijet. Isus plače nad tom patnjom i odlučno se s njom sukobljava da je razotkrije i razori.
Nijedan pad nije moga Sina mogao zaustaviti da stigne na Kalvariju. Neka neshvatljiva snaga ga je vukla. S revnošću kojom se mi trudimo sačuvati život, on se trudio da ga izgubi. Isus je živio u sasvim drugim dimenzijama negoli ljudi. 
Dok hodam uz Kalvariju za svojim Sinom, sjećam se Šimunova proroštva: "A i tebi će samoj mač probosti dušu." Odbačen je i nepravedno osuđen Isus. Tukli su ga, bičevali, pljuvali mu u lice, trnovom krunom raskrvarili glavu, natovarili mu teške balvane na ramena i s dvojicom ga razbojnika vodili na mjesto raspeća. Uzeli su mu čast, slobodu, život. Njegovo dostojanstvo bacaju u blato, provaljuju nasilno vrata njegove intime i tako ga svestrano žele obezvrijediti i izbaciti iz svijeta živih i povijesti čovječanstva. 
Gledala sam dok su ga pribijali na križ. On više ne može prolaziti svijetom liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Križ je njegova posljednja postaja. Motrila sam kako odlazi nekud daleko, izmiče očima, a da ga ne mogu zaustaviti. On odlazi i pitam se ima li još na zemlji mjesto gdje ja mogu živjeti. S njime je otišlo sve što sam imala i bila. Kako ću se vratiti s Kalvarije kad me nema, kad sam s njime pribijena na križ, s njime umirem? Dok potmulo odjekuju udarci čekića, neki užas ispunja prostore Kalvarije. Tu ljudi ubijaju svoga Stvoritelja. Tu je zločinstvo svijeta doseglo vrhunac. Tko da očisti more zloće u svijetu? 
Bolni se jauk prolomio Golgotom kad su uzdigli moga Sina na križu. Tada mi je došlo u sjećanje: otac moga naroda Abraham žrtvovao je sina Izaka, moj narod žrtvovao je pashalno janje, bezbrojne su se žrtve prinosile u hramu u Jeruzalemu. Sad se prinosi jedinstvena, božanska žrtva, neokaljani jaganjac, Sin Božji i moj Sin. Povijest čovječanstva ima slobodan izlaz iz ropstva krivice i slobodan ulaz u domovinu u koju je prvi ušao kroz smrt moj Sin. To se dokončalo ropstvo, a počeo sveopći povratak Ocu. Križ je novi žrtvenik. Žrtva nije uništenje nego preobraženje, nije smrt nego život, nije kraj nego početak. 
Kad se bijes zla do kraja iskalio na Isusu, smjeli smo prići i preuzeti brigu za njegovo mrtvo tijelo. Dok sam ga držala u naručju, sjetila sam se trenutka kad sam ga u štalici izvan Betlehema prvi put uzela u naručaj. Rodio se u izgnanstvu i bit će pokopan u progonstvu. U tuđoj je kući rođen i u tuđem grobu pokopan. Nije imao mjesta gdje bi glavu naslonio. Nisu ga primili u Betlehemu, u Nazaretu su ga htjeli strmoglaviti niz stijenu, u Jeruzalemu su ga raspeli. Dok sam gledala njegovo mrtvo tijelo, mač boli otvorio mi je novu ranu. Tijelo koje sam s najdirljivijom ljubavlju nosila, hranila, njegovala, sad je bilo masakrirano, iznakaženo, izbodeno, da ga se jedva moglo prepoznati. Prije tridesetak godina donijela sam ga na svijet, sada ga moram iznijeti iz svijeta. Onda sam ga s radošću i ponosom rodila, sad ga s neizmjernom tugom i ponižena spremam za ukop. 
Sunce je bilo na zalazu. Trebali srno požuriti s ukopom, jer je bilo predvečerje subote i židovska Priprava. Dok smo odlazili od groba, nisam se mogla pomiriti s pomisli da je to konačni rastanak. Govorio je meni i učenicima da će treći dan uskrsnuti. To mi je davalo nadu, bilo mi je kao da će se on ponovo roditi svijetu i u njemu nadvladati zloga, a uvesti čovjekoljubive odnose. Kao što sam povjerovala anđelu Gabrijelu da će se iz mene roditi, povjerovala sam i njemu da će se opet kao Sin Svevišnjega roditi iz utrobe groba. Nešto je neuništivo visjelo u zraku. Protivnici su se bojali njegova groba, apostoli su slutili uskrsnuće, a ja sam molila i vjerovala. Majčinsko me je srce uvjeravalo da će se Isusova riječ ispuniti. 
Nedjeljno jutro, zora novog čovječanstva je svitala. Sve se događalo poput munje. Anđeo je otvorio grob, a od straha pred njim zadrhtali stražari. Žene su trčale da jave vijest o praznom grobu, a Ivan i Petar jurili bez daha da se o tome uvjere. Isus se ukazivao živ, preobražen, zdesna Ocu, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. Strelovito se širila Isusova poruka povjerenja: "Ne bojte se, mir vama, samo vjerujte! Pogledajte ruke moje i noge. Ja sam to. Ispunilo se sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano."