Do sada nismo govorili ništa o temi samog smještaju i rasporedu liturgijskog inventara, već samo kako bi se oni trebali primjenjivati ili izgledati. Danas bismo stavili malo veći naglasak na taj „arhitektonski“ aspekt.

Naime, već ste i sami mogli primijetiti kako su naše crkve (kao zgrade) ili bogoslužni prostori postavljeni tako da se sav fokus usmjerava prema glavnom oltaru. U nekim crkvama možete vidjeti još i „pokrajnje“ oltare, a koji su uglavnom posvećeni nekom svecu ili Kristovim znamenitostima kao što je „Krv Kristova“ i slično. Međutim, klupe za narod nisu usmjerene prema tim oltarima. Zašto je to tako?

Glavni oltar, koji je najčešće najveći i najviše urešen, predstavlja samog Krista i žrtvenik. To je najviše izraženo za vrijeme svete Mise. Nad tim oltarom se vrši euharistijska služba. Zato možemo reći kako je taj glavni oltar zapravo „centralni dio“ u nekoj crkvi.
Pokrajnji oltari danas uglavnom služe za prigodno čašćenje i pobožnosti osobama kojma su posvećeni. Nekoć, prije drugog Vatikanskog koncila, ti su pokrajnji oltari služili također za slavljenje svetih Misa, pa se tako moglo dogoditi da se u jednom trenutku služi više svetih Misa, jer do tada nisu postojale tzv. koncelebrirane Mise (jedna sveta Misa u prisustvu više svećenika). Pokrajnji oltari se uglavnom nalaze u kutu ili lađi crkve.

Vratimo se sada natrag na glavni oltar. On bi po svojoj građi trebao biti nepomičan i po mogućnosti od kamena. U sami oltar, ukoliko je crkva posvećena, umeću se moći sveca.
Pokraj glavnoga oltara (sa lijeve ili desne strane) nalazi se ambon – mjesto s kojeg se naviješta Božja riječ. U nekim crkvama pokraj glavnog oltara možete primijetiti i križ koji stoji na dugačkom stalku. To je tzv. procesijski križ.

Ukrašavanje oko oltara može se vršiti u svako doba unutar liturgijske godine, osim u korizmi kada se to ne bi trebalo raditi. Na oltaru ili oko njega bi trebale stajati svijeće, a o njihovom broju govorili smo u prethodnim tekstovima.

Što je sa svetohraništem (tabernakulom)? Ono bi trebalo biti smješteno iza oltara ili barem malo sa strane iza oltara. Iznimno se svetohranište premješta u pokrajnji oltar ili drugo mjesto na Veliki četvrtak do Velike subote.

I na kraju jedna zanimljivost: Jeste li ikada primijetili kako su starije crkve pozicionirane i građene? Ako niste, svraćam vam na to pozornost. Sve starije crkve okrenute su tako da je glavni oltar uvijek usmjeren prema istoku, odnosno - prema izlasku sunca. Na taj način simbolično se ukazuje kako se mi kršćani nadamo Svjetlosti koja rasvjetljuje mrak, kada će izići „Mlado Sunce s visine“ i Kristov drugi dolazak. Danas ta simbolika nije prisutna u
novoizgrađenim crkvama, jer je od drugog Vatikanskog koncila ukinuta nužnost građenja crkava prema istoku.

Autor: Ivan Brodarić,
Pregledao: Katolički svećenik

Danas bismo obradili jednostavnu i kratku temu. Jedna od najprimjetnijih značajki u Crkvenim prostorima, kao i na drugim bogoslužnim prostorima, grobljima, pa i u našim domovima („Crkvama u malom“), dakako su svijeće. Ima ih posvuda i svugdje ih se pali i ostavlja. Najupečatljivije su u Marijanskim svetištima gdje su pripravljena posebna mjesta za njihovo postavljanje i paljenje. Ali, jeste li se ikada upitali koja je svrha svijeća u liturgiji i zašto ih uopće palimo? Gdje se u liturgiji smiju postavljati svijeće, koliko ih treba biti i ostale zanimljivosti donosim u nastavku ovog teksta.

Za početak valja objasniti značenje same svijeće. Svijeća u liturgiji označava samu Kristovu prisutnost, Svjetlost koji razdire tamu, vječnu Svjetlost koju obasjava put u vječnost i pobjeđuje smrt (tamu) – jednostavno i sažeto objašnjeno. Naravno, ona ima svoje dublje teološko objašnjenje, ali za ovaj tekst pokušao sam to pojednostavniti na razumljivi način. Neki teolozi će vam pokušati objasniti u metafori kako izgaranje svijeće (plamen) možemo zamisliti kao naše izgaranje za Kristom, to jest: izgaramo u ovom životu na putu ka onom vječnom.

Što se tiče samih svijeća u liturgiji, izuzevši samu sv. Misu, svijeće na raznim bogoslužjima, pobožnostima i sl. nisu obvezatne, ali su poželjne. Dok su na sv. Misi svijeće obvezatne i moraju biti na oltaru ili pokraj njega (ne može biti npr. iza oltara, a na oltaru ili pokraj njega ih nema). Iako nema striktne uredbe u samom Misalu, nekako se ustalilo u praksi da na oltaru budu upaljene najmanje dvije svijeće tijekom sv. Mise (što u velikom broju slučajeva i jest tako, rijetko ćete pronaći slavlje sv. Mise sa samo jednom upaljenom svijećom).

Naravno, osim samih svijeća na oltaru, poznate su nam svijeće koje koristimo i u drugim prilikama. Najpoznatija je „uskrsna svijeća“ koju palimo na Veliku Subotu, a ona se postavlja pored ambona i tamo je tijekom cijelog Uskrsnog vremena. Zatim, koristimo i lampione koje palimo na grobljima najmilijih te ih stavljamo na sam grob. Postoje i svijećnjaci sa „onim debelim svijećama“ koje možemo vidjeti na pokrajnjim oltarima, kod kipova ili slika svetaca.

Rezimirajmo: različite su namjene svijeća, ali svima je ista svrha: Kristova prisutnost.

Pregledao: Katolički svećenik,
Autor: Ivan Brodarić

Nastavljamo s temama u sklopu serijala „Liturgija Euharistije“, a današnja tema je izuzetno važna – kako primati svetu Pričest? Već smo prije Uskrsnog vremena dotaknuli tu temu kada sam naveo u kakvom stanju i spremnosti bi trebali primati Tijelo Kristovo. Danas bismo to malo „produbili“ i kazali još neke zanimljive prakse tijekom samog pričešćivanja.

Prošli puta sam rekao da u svetoj Misi „Euharistijska služba“ započinje odmah nakon „Službe Riječi“, tj. nakon molitve vjernika. Tada Svećenik sa ministrantima priprema sve za pretvorbu vina u Krv Kristovu i kruh (hostiju) u Tijelo Kristovo. Nakon toga slijedi euharistijska molitva, molitva Oče naš te sama pričest (sažeto objašnjeno), a završava popričesnom molitvom nakon koje slijedi završni blagoslov i otpust. „Euharistijska služba“ je vrhunac svake svete Mise. To je taj „centralni“ dio svete Mise u kojem se zbiva najveće Otajstvo - sam Krist se prikazuje pred našim očima te se na posljetku duhovno nahranimo njegovim Tijelom.

Vjerojatno su neki već s time upoznati, no ne bismo trebali ništa jesti barem 60 minuta neposredno prije same pričesti (dakle, ne od početka Mise, već same pričesti). To se naziva „Pričesni post“ ili „Euharistijski post“. A čemu to? Osim samog poštovanja prema Tijelu Kristovu, na taj način se duhovno pripremamo kako bismo dostojno primili Tijelo i Krv Kristovu.
Tako izražavamo štovanje i svečanost trenutka kada Krist postaje dio nas u euharistiji. Zato, da bismo bili kadri primiti Njega u sebe, potrebno je činiti ovaj post.

O samom pristupu na pričest već smo bili govorili. No, vrijedi ponoviti kako Krist nam se nudi (preko pričesti), a mi mu pristupamo. Zato svi stojimo u redu i pristupamo k svećeniku primiti svetu Pričest, svećenik ne dolazi k nama osim ako postoji za to opravdani razlog npr. bolest. Također, govorili smo da Pričest možemo primiti na ruke i u usta, da su oba načina ispravna i ne postoji „najispravniji“ način (već je neispravno tvrditi obratno!). Ako primamo na ruke, onda hostiju stavljamo u usta PRED SVEĆENIKOM – ne hodamo okolo s njome i ne stavljamo je u džep. Posvećenoj hostiji je mjesto u crkvi i samo u Crkvi (iznimka je jedino kada svećenik u posebnom posuđu donosi Tijelo Kristovo k bolesnima i nemoćnima). Tko se na to ogluši, čini veliki grijeh i svetogrđe! Isto tako, prije samog konzumiranja Tijela Kristova, možemo se nakloniti ili pokloniti i tako dati čast Kristu – ali ne tako da ometamo i zaustavljamo red drugima. Poželjno bi bilo da, dok se onaj ispred vas pričešćuje, svoj poklon ili naklon upravo tada obavite (po mogućnosti diskretno).

O djeliteljima svete Pričesti smo također govorili. Dakle, jedini službeni redovni pričestitelji su svećenici – kler. Oni jedini smiju dijeliti svetu Pričest u bilo kojoj situaciji i bilo kada. Svi ostali (laici, pa čak i bogoslovi - kojima to nije po službenoj Crkvenoj vlasti dozvoljeno) ne mogu dijeliti svetu Pričest. No, postoje iznimke kada „izvanredni pričestitelji“ smiju pričešćivati i to samo uz dekret koji im se dodjeljuje od strane Crkvene vlasti.

I jedna zanimljivost: Hostiju ne grizemo! U redu, ako dobijemo preveliku hostiju možemo je prelomiti, ali ne i gristi jednom kada uđe u usta. Nju ćemo „rastopiti“ i progutati.
Činimo tako jer prihvaćamo Kristovo tijelo – i njega ne grizemo i ne žvačemo. To je nekako čin samog poštovanja. A o poštovanju prema svetoj Pričesti govorili smo na početku samog teksta. Stoga, za kraj, apeliram da poštujemo svetu Pričest – jer to je nešto najveće i najsvetije što nam Krist i Crkva nudi. Nema višeg i uzvišenijeg od toga, a mi pripazimo kako i na koji način Njemu pristupamo

Tekst pregledao: Katolički svećenik,
autor: Ivan Brodarić

Jedna od većih blagoslova u crkvenoj službi jest ministrantska služba. Ministrirati znači jednostavno – posluživati. Zato, slikovito rečeno u ovom slučaju, ministrant poslužuje i pomaže svećenicima u pripremi oltara za Gozbu Gospodnju. Ministrant je jedina osoba koja, kao laik, smije uz klerika biti uz oltar za vrijeme svete Mise. To je stoga blagoslov i jedna velika milost – služiti Gospodinu.

Danas ministrante možemo vidjeti svih uzrasta, od onih najmlađih, do ministranata „u najboljim godinama“. U nekim župnim ili redovničkim zajednicama možemo primijetiti muške i ženske ministrante. Uglavnom viđamo muške ministrante jer to je posljedica tradicije Crkve. Naime, još prije Drugog vatikanskog koncila, služba ministranata bila je prvi korak u pripravi za svećeništvo, prva razina svećeničke formacije. U ministrantsku službu bi se tada uzimali samo dečki uz službeni obred ulaska u tu službu. Nakon Koncila, ta se praksa izostavila te je danas prva razina svećeničke formacije bogoslov (u kojem se dobiva služba akolitata i lektorata). Zato je ministrantska služba danas otvorena za dečke i (u manjoj mjeri, uglavnom u ruralnim zajednicama gdje nedostaje ministranata) za cure.

A što radi ministrant? Koja mu je služba? Dakle, ministrant poslužuje – i to mu je glavni „posao“. Poslužuje i priprema sve za ispravno služenje svećenika u svetoj Misi: Pomaže odijenuti svećenika u njegovo ruho, provjerava ima li dovoljno misnog vina i vode u ampulicama, priprema misno posuđe za svetu Misu (kalež, plitica i hostija, pala, korporal…), brine se da ništa ne nedostaje tijekom svete Mise, poslužuje svećenika pri pripravi za pretvorbu vina u krv Kristovu, donosi i odnosi misno posuđe, brine o svijećama i itd.

Ministrant nije “mini-svećenik“ (kako negdje to možemo u narodu čuti) jer takva služba ne postoji u hijerarhiji Crkve, a s ministerijalne (sakramentalne) strane nitko ne može biti svećenik osim samog svećenika. On ne može služiti svetu Misu, ne može govoriti svećeničke obrasce, ispovijedati niti pričešćivati (osim u iznimnim situacijama, kao izvanredni djelitelj sv. Pričesti, koja služba se dodjeljuje dekretom mjerodavne crkvene vlasti). Zato treba razlučiti poslužitelja od služitelja - svećenika.
Postoji jedno vječno pitanje, posebno za one neodlučne koji se žele priključiti u ministrantsku službu: može li ministrant služiti iako se ne može pričestiti. Odgovor je, da, može, iako je poželjno da se pričesti. Ako ministrant nije u stanju milosti da se pričesti, on uvijek može posluživati, ali prije pričesti će se vratiti ranije na svoje mjesto i neće se pričestiti s ostalima, a što je prije moguće pristupiti sv. Ispovijedi.

Da rezimiramo, ministrantska služba je otvorena za sve i to je jedan veliki blagoslov, milost posluživanja kod oltara. Na to smo svi pozvani. Ne morate se spremati za svećeništvo ili đakonat kako biste prihvatili tu službu, već kao laik možete biti „bliže Gospodinu“ u fizičkom smislu, pred oltarom. Ministrant poslužuje, a svećenik služi. Budite hrabri, prihvatite izazov i postanite ministrant!

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Još od prvih spomen-čina, u vrijeme početaka kršćanstva, susrećemo se s pojmom čitanja Božje riječi. Preko tih čitanja Bog govori nama. Ona jesu napisana prije više od 2000. godina, ali su aktualna i u današnjem vremenu, jer Božja riječ nikada ne izumire i ne zastarijeva.

Čitanja u liturgiji euharistije primjenjuju se u njegovom prvom dijelu, odmah nakon pozdrava i pokorničkog čina (i himna slava). Ono se sastoji od jednog čitanja iz Starog zavjeta i psalma. U vrijeme svetkovine i nedjeljom tu se nadodaje i drugo čitanje, uglavnom iz raznih apostolskih poslanica ili iz knjige Djela apostolskih.

Taj dio svete Mise naziva se službom Riječi, a u sebi, uz navedena čitanja, nalazi se čitanje evanđelja, homilija (propovijed), vjerovanje i ono završava sa molitvom vjernika, te nakon toga slijedi drugi dio svete Mise – „Euharistijska služba“.

Dnevna čitanja kroz liturgijsku godinu su usko povezana. Kako je riječ o čitanjima iz Starog i Novog zavjeta, slobodno možemo reći da se povezivanjem čitanja iz dva različita razdoblja spaja stari Zakon u Žrtvu novu, odnosno sam Isus nam kaže: Nisam došao dokinuti, nego dopuniti Zakon (Mt 5,17-37). Tako možemo primijetiti, npr.: ako u evanđelju Isus govori (upravo o) dopuni novog Zakona (Mt 5,17-19), prvo čitanje bit će iz knjige Ponovljenog zakona, gdje Mojsije govori narodu o poštivanju (starog) Božjeg Zakona (Pnz 4,1.5-9), a psalam govori o slavljenju Zakona Gospodnjeg i Jeruzalema gdje se spominje: Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu.

Također, čitanja su kroz liturgijsku godinu tematski podijeljena. U božićnom vremenu govori se, logično, o rođenju Krista i dolasku Mudracâ s istoka. U uskrsnom vremenu o Kristom slavnom ustajanju iz mrtvih, uzašašću Kristovom i silasku Duha Svetoga. Kroz godinu su čitanja usmjerena na Kristove prispodobe i djelovanja u kojem nam Isus pokazuje primjer pravoga kršćanskog života. U došašću, čitanja se dijele u dvije tematike: Do treće nedjelje došašća čitanja se više usmjeravaju na naš osobni svršetak na Zemlji i na Kristov drugi dolazak, dok od treće nedjelje do Božića čitanja nagovještaju dolazak Mesije.

Oni koji šire Božju riječ tijekom liturgije su laici i klerici. Laici, uglavnom, čitaju prvo i drugo čitanje, psalam i molitvu vjernika. Klerici (svećenik ili đakon) čitaju evanđelje i poslužuju homiliju. Evanđelje i homiliju, osim klerikâ, ne smije nitko drugi govoriti.

U svakom slučaju, tko god nagoviještao Božju Riječ, trebao bi si osvijestiti da je on samo „alat“ preko kojeg Gospodin govori svima nama. Zato to što čitanje ne treba biti samo pročitano, već i predano drugome. Razumljivo i jednostavno, bez previše dramaturgije kod čitanja i poezijskog izričaja pri čitanju psalama, a opet ne „pročitati tek samo da što prije pročitam“. Riječ Božju, kako bi ju čovjek doživio, treba biti jednostavna, baš kao u svakodnevnom razgovoru s drugima. Bog govori preko tebe.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Prošli puta započeli smo govoriti o glazbi unutar liturgije. Nastavljamo s istom temom, ali ćemo se danas više usmjeriti na glazbene instrumente u crkvi.

Kako smo već rekli, postoje više vrsta „izvođača“ crkvenih pjesama. Isto tako, za svaku od tih „izvođača“ potreban je popratni instrument kako bi se liturgijsko pjevanje olakšalo i uljepšalo. Ipak, kada u crkvi pjevamo preko tjedna, stječemo dojam kako „nešto nedostaje“. Kod nekih različiti instrumenti izazivaju oduševljenje, uglavnom u mlađih vjernika, dok kod nekih i (ima i toga) sablazan.

No, sada se postavlja pitanje koji instrumenti su najprihvatljiviji, najispravniji i trebali bi se svirati u crkvi? Odgovor je jednostavan – orgulje! Ona je „majka svih instrumenata“ i ona je službeni instrument u Crkvi.

Orgulje su se pojavile još u srednjem vijeku koji je bazirao rad orgulja na ručnom punjenju „balona“ zrakom unutar mehanizma istih, a koji je taj zrak ispuštao u cijevi i proizvodio zvuk. Danas takvih „muzejskih“ orgulja ima veoma malo i rijetko te se koriste elektrificirani mehanizmi koji neprestano pune zrak u cijevi i tako proizvode zvuk kada pritisnemo tipku na klavijaturi orgulja. Možemo reći da svaka veća crkva u našoj Domovini posjeduje neku vrstu orgulja.

Orgulje ćemo najčešće čuti kao glazbalo koje prati pučko pjevanje ili crkvene mješovite zborove. Postoji više tipova orgulja, ali se danas najviše koriste akustične ielektronske orgulje.

No, što je onda s ostalim instrumentima koje sve više odjekuju u našim crkvama?
Oni nisu zabranjeni i, ako su prilagođeni za obrede, mogu se koristiti za liturgiju. Naravno, pri tome treba voditi računa koji se instrumenti uvode u liturgiju jer nisu svi instrumenti pogodni. Na primjer, na svetoj Misi nećete čuti bubnjeve, a čak se niti ne preporučuju trube i tromboni. Preporučuju se instrumenti koji proizvode ugodan i lagan zvuk (violine, viole, flaute, piano…), a ritmička i ostala puhačka svirala više su za popratne instrumente
koji bi trebali biti manje nametljivi. Modernije instrumente ćemo najčešće čuti u „ritmičkim zborovima“ (zborovi mladih) ili u „vokalno-instrumentalnom sastavima“.

Naravno, zbog potrebe i prilagodbe liturgije, sve češće viđamo ritmičke instrumente (npr. gitare) kao primarne, a ne kao popratne instrumente. Takvo što nije zabranjeno, ali ako se već primarno sviraju ritmički instrumenti unutar liturgijskih slavlja, onda ih treba kao takve i prilagoditi svrsi te duhu liturgije (npr. ne ih previše naglašavati ili ne „histerično udarati“ po gitari, kao da smo na rock koncertu).

Da rezimiramo, orgulje su osnovni instrument Crkve, ali dozvoljeni su i drugi, „prigodni“ instrumenti, koji odgovaraju sadržaju i duhu liturgije.

Autor: Ivan Brodarić
Pregledao i odobrio katolički svećenik

U prethodnim tekstovima o liturgiji već smo se u par navrata “dotakli“ teme pjevanja i sviranja u svetoj misi, ali nismo rekli ništa dublje o toj temi. U slijedeće dvije teme o liturgiji po zabavit ćemo se upravo o crkvenom pjevanju i instrumentima, odnosno sviranju. Danas govorimo detaljnije o crkvenom pjevanju.

Crkveno pjevanje je u samoj Crkvi prisutno od samih početaka slavljenja Euharistije. Vjernici pjevanjem na taj način izražavaju svoju vjeru, čast, zahvalnost, slavu, ljubav i predanost Bogu. Također, crkveno pjevanje ima pozitivan učinak u smislu ujedinjenja zajednice u slavlju svete Mise. Kada svi sudjeluju u pjevanju, to stvara osjećaj povezanosti i jedinstva. Liturgijske pjesme često sadrže biblijske citate i vjerske istine. Pjevanje nije samo izvođenje glazbe, već i aktivno sudjelovanje u liturgijskom činu. Kroz pjevanje, vjernici se uključuju u obrede i postaju dio liturgijske zajednice.

Iako sama po sebi to nije svrha (jer se naša vjera ne temelji isključivo na osjećajima), ali činjenica je da crkveno pjevanje može imati snažan emocionalni učinak. U liturgiji, pjevanje može podići duh, potaknuti molitvu i otvoriti srca vjernika za Božju prisutnost.

Postoje i neka pravila kod crkvenog pjevanja. Vjerojatno ste već primijetili kako tijekom svete Mise postoje neki dijelovi koji su uvijek isti, a sa druge strane se ne pjevaju uvijek iste pjesme. Dakle, postoje tzv. „nepromjenjivi“ i „promjenjivi“ dijelovi pjevanja u liturgiji Euharistije. Tako u svetoj Misi uvijek možemo čuti (pjevano ili izmoljeno) Gospodine (smiluj se), himan slava, Aleluja (ili „Slava Tebi, Kriste Bože“ u vrijeme korizme), Svet i Jaganjče. Tu se može još nadodati i himan „Tebe Boga hvalimo“ koji se može izostaviti. Oni su po svojoj naravi uvijek isti, tekst se ne mijenja, ali može se izvoditi na bilo kakvu skladanu melodiju. Zato se nazivaju „nepromjenjivi“ dijelovi. Naravno, postoji mali izuzetak/kompromis koji je napravljen u liturgiji pojavom ritmičkih sastava i zborova, a kako bi se lakše prilagodili takvi sastavi svetoj liturgiji, a pri tome ne narušavajući sami obred liturgije i smjernice. Tako u modernijim crkvenim zborovima možemo čuti svakakvih tekstova u „nepromjenjivim“ dijelovima Misa, te se zbog toga preporučuje svim modernim skladateljima da skladaju melodije na potpuno ispravnim liturgijskim tekstom.

Postoje različiti „izvođači“ crkvenog pjevanja. Ono može biti pučko, zborsko i vokalno-instrumentalno. Najpoznatije je pučko pjevanje, odnosno pjevanje u kojem sudjeluje sav narod u crkvi. Zborsko pjevanje je veća skupina vjernika (najčešće amaterskih, a postoje i profesionalni) koji se sastaju u višeglasno pjevanje liturgijskih pjesama. Zborovi mogu biti sakralni („obični“) i ritmički („moderni“). Manje su poznatiji i viđeni vokalno-instrumentalni sastavi. Oni su sastavljeni od manje skupine (uglavnom glazbeno podučenih) vjernika koji sa jednim ili manjim brojem instrumenata animiraju svetu Misu.

Kojem god „crkvenim izvođačima“ vi pripadate, najvažnije je uvijek jedno – pjesmom hvaliti i slaviti Gospodina, a ne u prvi plan isticati svoj pjevački talent. Ipak, ne kaže se bezveze da „tko pjeva, dvostruko moli“.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

U današnjoj temi govorit ćemo o tri pojma koja se u liturgiji često događaju, a međusobno nisu povezani. Govorimo o milodarima, prinosnim i zavjetnim darovima.

Milodar (neki ih još nazivaju milostinja ili lemozina). To su novčani prilozi koji se daruju crkvenoj zajednici (župi, samostanu, biskupiji…), a sve za potrebe daljnjeg
funkcioniranja života iste zajednice, tj. za potrebe uzdržavanja svećenika, sakralnog prostora, razne sanacije ili obnove, za financiranje različitih projekata i akcija, za potrebite u zajednici i drugo.

Koji je zapravo liturgijski značaj milodara? Tijekom sv. Mise, milodar predstavlja žrtvu zahvalnosti i podršku za potrebe Crkve i zajednice. To je izraz solidarnosti i ljubavi prema bližnjima, posebno onima u potrebi.

Milodari se mogu prikupljati tijekom misnog slavlja, ali i izvan njega. Uglavnom se to čini nakon molitve vjernika, za vrijeme pjesme, a prije euharistijske molitve. No, neke zajednice znaju milostinju sakupljati i u nekom drugom vremenu tijekom sv. Mise. Drugi najčešći oblik sakupljanja milodara je nakon sv. Mise, odnosno pri izlasku iz same crkve ili kada u nekom djelu dana navratimo u otvorenu crkvu gdje nema u tom trenutku sv. Mise (npr. u katedralu) pa ubacimo koji novčić u njihovu „škrabicu“.

Prinosni darovi (žrtveni darovi) su oni darovi koje svećenik prinosi Bogu u vrijeme sv. Mise. To su kruh (hostija) i voda (koja se kasnije pretvara u krv i tijelo Kristovo). U većim misnim slavljima mogu se prinositi i drugi prigodni darovi. Na primjer: za početak školske godine, dječica prinose nešto od svojih školskih stvari, a za vrijeme vojnog hodočašća u Marijino svetište, vojnici prinose zastavu i sl. Ono se također čini nakon molitve vjernika, a prije euharistijske molitve te, ukoliko se prinosi, treba biti nešto od ćega će zajednica na duhovan i materijalan način baštiniti.

Zavjetni darovi se najčešće vežu za privatne uslišane zavjete kada u znak zahvalnosti ljudi često ostave neki materijalni dar. Tako možemo vidjeti kako su u marijanskim svetištima (Gospe Sinjske, Majke Božje Trsatske i sl.) slike urešene zlatnim nakitima. Očito su se tu mnoge milosti i čudesa dogodila po zagovoru Majke Božje pa su joj ljudi uzvratili najviše kako su mogli (onako po ljudski, u materijalnom smislu) i podarili najvrijednije što su imali – zlato. U današnje vrijeme, ljudi najčešće u znak zahvalnosti daruju svoje krunice ili ures cvijeća pred kipove ili ispod slika nekog sveca ili same Bogorodice.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Gotovo je! Smrt je pobijeđena, a mi smo otkupljeni! On je živ!

Ušli smo u sveto i najradosnije vrijeme u kršćanstvu. Sljedećih 50 dana slavimo i razmatramo Kristovo uskrsnuće. To je temelj naše vjere, jer: „Ako, pak, Krist nije uskrsnuo uzalud je, doista, propovijedanje naše, uzalud i vjera naša“! (1 Kor 15,12).

Uskrsno vrijeme započinje nakon Večernje Velike subote, odnosno Vazmenog bdijenja, kada je Krist svojim svjetlom rasvijetlio tmine mraka (simbolika uskrsne svijeće s kojom se ulazi u tamnu crkvu), pa do svetkovine Duhova (Pedesetnica).

Prvi tjedan u Vazmenom vremenu nazivamo „Vazmenom osminom“. Što označava taj tjedan? Naime, svaki dan u Vazmenoj osmini je svetkovina koja traje do iduće - „Bijele“ ili „Tomine“ nedjelje, odnosno od nedavno nove svetkovine nedjelje „Božjeg milosrđa“. U te dane, jer je svaki dan svetkovina Uskrsa, nema posta i nemrsa (čak niti petkom).

Bijela nedjelja, druga nedjelja po Uskrsu, naziva se tako jer su u pretkoncilsko vrijeme, od dana krštenja na Veliku subotu pa do druge nedjelje po Uskrsu, katekumeni po svom naselju ili selima nosili bijele haljine kao znak novokrštenika.

U liturgiji se od Velike subote ponovno vraća himan „slava“ i usklik „aleluja“!
Ponovno se „na sav glas“ oglašavaju orgulje i zvona, a pjevači ponovno mogu slaviti Gospodina uz veselije ritmove pjesama.

Tijekom uskrsnog vremena crkve i svećenici urešeni su ruhom bijele boje. Bijela boja je boja radosti, mira, jasnoće i čistoće. Kako sam u počecima ovog pisanja tekstova o liturgiji objašnjavao, bijela boja ruha koristi se u uskrsnom i božićnom vremenu, na svetkovine, blagdane svetaca i marijanske blagdane.

Crkve se ponovno urešuju cvijećem i raznim nakitima, sve kako priliči najsvečanijem danu u kršćanskoj vjeri. Tijekom svibnja, koji je poznatiji kao „Marijin
mjesec“, crkve se najčešće kite bijelim ljiljanima.

Tijekom vazmenog vremena umjesto „Anđeo Gospodnji“ moli se „Kraljice Neba“.
Tako sve do svetkovine Duhova. Ono se može i pjevati kao izlazna pjesma na kraju svete Mise, ali i kao zasebna pjevana molitva prije izlazne pjesme sa pripadajućom završnom molitvom.

Dragi čitatelji, neka ovo uskrsno vrijeme bude prožeto obiljem radosti i mira u vašem srcu, a uskrsli Krist neka prosvijetli vaš život svojim svijetlom i blagoslovom.

Sretan Vam Uskrs!

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Posljednji tjedan korizmenog vremena nazivamo Velikim tjednom. Ono započinjeNedjeljom muke Gospodinove – Cvjetnicom, a završava na Veliku srijedu. Dobro, a gdje su nestala preostala tri dana u tjednu?

Veliki četvrtak, petak i subota ne spadaju više u korizmu. To je zasebno vrijeme milosti, tišine te razmatranja Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje nazivamo „Vazmenim trodnevljem“. Ta tri sveta dana su spomen Kristove Posljednje večere i ustanovljenja Euharistije (Veliki četvrtak), Kristove muke, smrti i ukopa (Veliki petak), te slavne Kristove pobjede nad mrakom i smrću (Velika subota) koju još nazivamo i Vazmenim bdijenjem.

Na Veliki četvrtak, liturgija nalaže svečani početak svete Mise. Svećenici nose bijelo ruho, orgulje sviraju na sav glas (do himna „Slava“), zvona zvone u vrijeme „slave“, ali kao da se nešto drugačije „osjeća u zraku“… Zato nakon „slave“ orgulje naglo umuknu. Zvona se gase i vežu. Nastaje mir i tišina… spokoj. No, Misa se nastavlja, ali zato pjevači sve do Velike subote na svetoj Misi pjevaju bez pratnje orgulja.

Ono po čemu se ova sveta Misa razlikuje od „uobičajenih“ jest u obredu pranja nogu. To je spomen-čin Kristovog pranja nogu apostolima na Posljednjoj večeri. Ovaj dio obreda na Veliki četvrtak nije obavezan, stoga ga neke crkve izostavljaju, no većina ih ipak čini. Također, razlika od „uobičajenih“ Misa jest i sam završetak: Nema završnog blagoslova! Isusa su odveli… zato se nakon svete Pričesti moli završna molitva, a vjernici se razilaze u miru i tišini.

Veliki petak je dan mira i tišine. Nema težačkih radova na njivama, nema bučnih radova. Isusa sude, razapinju na križ i On umire na križu. Zato je Veliki petak jedini dan u godini KADA NEMA SVETE MISE. U jutarnjim satima neke crkvene zajednice mole Jutarnju molitvu Časoslova te razmatraju Kristovu muku. Navečer su OBREDI VELIKOGA PETKA, a ne Misna žrtva. To su posebni obredi koji uključuju: sveopću molitvu (za papu, Crkvu, poglavare, Židove, one koji Boga ne priznaju…), službu čitanja, poklon Križu i euharistijsku službu. Sve se odvija u tišini, bez glazbala i zvona. Nema svečanog početka, a svećenici se prostiru na pod dok ostali vjernici kleče. Nema niti blagoslova na završetku obreda već se vjernici razilaze u miru i tišini.

Velika subota je veseliji dan. Bdijemo i iščekujemo Kristovu svjetlu i slavnu pobjedu nad mrakom i smrti. U većini crkvenih zajednica vjernici se ujutro okupljaju ispred Božjeg groba gdje mole Jutarnju molitvu Časoslova (neke zajednice to ne mole), a zatim slijedi osobna molitva do večernjih sati. U večernjim satima, kada padne mrak, započinje Vazmeno bdijenje. Liturgija Velike subote započinje blagoslovom ognja i Uskrsne svijeće koju svećenik unosi u zamračenu crkvu kao simbol uskrsnulog Krista, simbol ulaska svjetla u tminu koje razgoni mrak. Ta se svjetlost svijeće polako širi među pukom, a u crkvi mrak zamjenjuje svjetlost. Zatim slijedi „Exultet“, odnosno hvalospjev uskrsnoj svijeći. Potom slijede čitanja iz Starog zavjeta, pa himan „slava“, kada se ponovno oglase zvona i orgulje, pa čitanje iz Novog zavjeta, usklik „Aleluja“ i Evanđelje. Nakon Evanđelja, sveta Misa se nastavlja uobičajenim redom. Vazmeno bdijenje završava svečanim blagoslovom i pozdravom: „Idite u miru, aleluja, aleluja“, na što puk odgovara: „Bogu hvala, aleluja, aleluja“.

Neka Vam svima ovaj Veliki tjedan i Vazmeno trodnevlje bude ispunjeno razmatranjem, mirom i obiljem Božjega blagoslova.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

 Vazmeni hvalospjev