U prethodnim tekstovima o liturgiji već smo se u par navrata “dotakli“ teme pjevanja i sviranja u svetoj misi, ali nismo rekli ništa dublje o toj temi. U slijedeće dvije teme o liturgiji po zabavit ćemo se upravo o crkvenom pjevanju i instrumentima, odnosno sviranju. Danas govorimo detaljnije o crkvenom pjevanju.
Crkveno pjevanje je u samoj Crkvi prisutno od samih početaka slavljenja Euharistije. Vjernici pjevanjem na taj način izražavaju svoju vjeru, čast, zahvalnost, slavu, ljubav i predanost Bogu. Također, crkveno pjevanje ima pozitivan učinak u smislu ujedinjenja zajednice u slavlju svete Mise. Kada svi sudjeluju u pjevanju, to stvara osjećaj povezanosti i jedinstva. Liturgijske pjesme često sadrže biblijske citate i vjerske istine. Pjevanje nije samo izvođenje glazbe, već i aktivno sudjelovanje u liturgijskom činu. Kroz pjevanje, vjernici se uključuju u obrede i postaju dio liturgijske zajednice.
Iako sama po sebi to nije svrha (jer se naša vjera ne temelji isključivo na osjećajima), ali činjenica je da crkveno pjevanje može imati snažan emocionalni učinak. U liturgiji, pjevanje može podići duh, potaknuti molitvu i otvoriti srca vjernika za Božju prisutnost.
Postoje i neka pravila kod crkvenog pjevanja. Vjerojatno ste već primijetili kako tijekom svete Mise postoje neki dijelovi koji su uvijek isti, a sa druge strane se ne pjevaju uvijek iste pjesme. Dakle, postoje tzv. „nepromjenjivi“ i „promjenjivi“ dijelovi pjevanja u liturgiji Euharistije. Tako u svetoj Misi uvijek možemo čuti (pjevano ili izmoljeno) Gospodine (smiluj se), himan slava, Aleluja (ili „Slava Tebi, Kriste Bože“ u vrijeme korizme), Svet i Jaganjče. Tu se može još nadodati i himan „Tebe Boga hvalimo“ koji se može izostaviti. Oni su po svojoj naravi uvijek isti, tekst se ne mijenja, ali može se izvoditi na bilo kakvu skladanu melodiju. Zato se nazivaju „nepromjenjivi“ dijelovi. Naravno, postoji mali izuzetak/kompromis koji je napravljen u liturgiji pojavom ritmičkih sastava i zborova, a kako bi se lakše prilagodili takvi sastavi svetoj liturgiji, a pri tome ne narušavajući sami obred liturgije i smjernice. Tako u modernijim crkvenim zborovima možemo čuti svakakvih tekstova u „nepromjenjivim“ dijelovima Misa, te se zbog toga preporučuje svim modernim skladateljima da skladaju melodije na potpuno ispravnim liturgijskim tekstom.
Postoje različiti „izvođači“ crkvenog pjevanja. Ono može biti pučko, zborsko i vokalno-instrumentalno. Najpoznatije je pučko pjevanje, odnosno pjevanje u kojem sudjeluje sav narod u crkvi. Zborsko pjevanje je veća skupina vjernika (najčešće amaterskih, a postoje i profesionalni) koji se sastaju u višeglasno pjevanje liturgijskih pjesama. Zborovi mogu biti sakralni („obični“) i ritmički („moderni“). Manje su poznatiji i viđeni vokalno-instrumentalni sastavi. Oni su sastavljeni od manje skupine (uglavnom glazbeno podučenih) vjernika koji sa jednim ili manjim brojem instrumenata animiraju svetu Misu.
Kojem god „crkvenim izvođačima“ vi pripadate, najvažnije je uvijek jedno – pjesmom hvaliti i slaviti Gospodina, a ne u prvi plan isticati svoj pjevački talent. Ipak, ne kaže se bezveze da „tko pjeva, dvostruko moli“.
Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik