18. LITURGIJA EUHARISTIJE: O primanju svete Pričesti

18. LITURGIJA EUHARISTIJE: O primanju svete Pričesti

Nastavljamo s temama u sklopu serijala „Liturgija Euharistije“, a današnja tema je izuzetno važna – kako primati svetu Pričest? Već smo prije Uskrsnog vremena dotaknuli tu temu kada sam naveo u kakvom stanju i spremnosti bi trebali primati Tijelo Kristovo. Danas bismo to malo „produbili“ i kazali još neke zanimljive prakse tijekom samog pričešćivanja.

Prošli puta sam rekao da u svetoj Misi „Euharistijska služba“ započinje odmah nakon „Službe Riječi“, tj. nakon molitve vjernika. Tada Svećenik sa ministrantima priprema sve za pretvorbu vina u Krv Kristovu i kruh (hostiju) u Tijelo Kristovo. Nakon toga slijedi euharistijska molitva, molitva Oče naš te sama pričest (sažeto objašnjeno), a završava popričesnom molitvom nakon koje slijedi završni blagoslov i otpust. „Euharistijska služba“ je vrhunac svake svete Mise. To je taj „centralni“ dio svete Mise u kojem se zbiva najveće Otajstvo - sam Krist se prikazuje pred našim očima te se na posljetku duhovno nahranimo njegovim Tijelom.

Vjerojatno su neki već s time upoznati, no ne bismo trebali ništa jesti barem 60 minuta neposredno prije same pričesti (dakle, ne od početka Mise, već same pričesti). To se naziva „Pričesni post“ ili „Euharistijski post“. A čemu to? Osim samog poštovanja prema Tijelu Kristovu, na taj način se duhovno pripremamo kako bismo dostojno primili Tijelo i Krv Kristovu.
Tako izražavamo štovanje i svečanost trenutka kada Krist postaje dio nas u euharistiji. Zato, da bismo bili kadri primiti Njega u sebe, potrebno je činiti ovaj post.

O samom pristupu na pričest već smo bili govorili. No, vrijedi ponoviti kako Krist nam se nudi (preko pričesti), a mi mu pristupamo. Zato svi stojimo u redu i pristupamo k svećeniku primiti svetu Pričest, svećenik ne dolazi k nama osim ako postoji za to opravdani razlog npr. bolest. Također, govorili smo da Pričest možemo primiti na ruke i u usta, da su oba načina ispravna i ne postoji „najispravniji“ način (već je neispravno tvrditi obratno!). Ako primamo na ruke, onda hostiju stavljamo u usta PRED SVEĆENIKOM – ne hodamo okolo s njome i ne stavljamo je u džep. Posvećenoj hostiji je mjesto u crkvi i samo u Crkvi (iznimka je jedino kada svećenik u posebnom posuđu donosi Tijelo Kristovo k bolesnima i nemoćnima). Tko se na to ogluši, čini veliki grijeh i svetogrđe! Isto tako, prije samog konzumiranja Tijela Kristova, možemo se nakloniti ili pokloniti i tako dati čast Kristu – ali ne tako da ometamo i zaustavljamo red drugima. Poželjno bi bilo da, dok se onaj ispred vas pričešćuje, svoj poklon ili naklon upravo tada obavite (po mogućnosti diskretno).

O djeliteljima svete Pričesti smo također govorili. Dakle, jedini službeni redovni pričestitelji su svećenici – kler. Oni jedini smiju dijeliti svetu Pričest u bilo kojoj situaciji i bilo kada. Svi ostali (laici, pa čak i bogoslovi - kojima to nije po službenoj Crkvenoj vlasti dozvoljeno) ne mogu dijeliti svetu Pričest. No, postoje iznimke kada „izvanredni pričestitelji“ smiju pričešćivati i to samo uz dekret koji im se dodjeljuje od strane Crkvene vlasti.

I jedna zanimljivost: Hostiju ne grizemo! U redu, ako dobijemo preveliku hostiju možemo je prelomiti, ali ne i gristi jednom kada uđe u usta. Nju ćemo „rastopiti“ i progutati.
Činimo tako jer prihvaćamo Kristovo tijelo – i njega ne grizemo i ne žvačemo. To je nekako čin samog poštovanja. A o poštovanju prema svetoj Pričesti govorili smo na početku samog teksta. Stoga, za kraj, apeliram da poštujemo svetu Pričest – jer to je nešto najveće i najsvetije što nam Krist i Crkva nudi. Nema višeg i uzvišenijeg od toga, a mi pripazimo kako i na koji način Njemu pristupamo

Tekst pregledao: Katolički svećenik,
autor: Ivan Brodarić

ZAŠTITA PRIVATNOSTI

Zaštita privatnosti
Kolačići

KAKO DO NAS


PRATITE NAS NA FACEBOOK-U!