Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Korizma je liturgijsko vrijeme koje traje 40 dana: od blagdana Pepelnice, pa sve do Vazmenog trodnevlja, točnije do sumraka Velikog Četvrtka. 40 dana je simboličan broj u našoj vjeri i to prema Bibliji u više primjera: 40 godina lutanja Izraelskog naroda pustinjom, 40 dana velikog potopa u doba Noe i dr..
Ovo vrijeme korizme od 40 dana aludira na Kristov odlazak u pustinju gdje se prije svoga javnog djelovanja molio, postio i pripravljao za sve ono što ga čeka kada jednom svečano uđe u grad Jeruzalem. Isus, koji zna unaprijed što ga čeka, otišao je u pustinju da se na to pripravi, ali i da bude kušan, tj. sotonu „pošalje tamo gdje mu je mjesto“. Dok je u isto vrijeme Ivan, njegov rođak, „pripravljao mu put“ tako da je narod pozivao na obraćenje jer se „približilo Kraljevstvo nebesko“, da se odrekne svega starog okaljanog grijehom i obuku novog, čistog i neokaljanog. Upravo to, odluka da se odričem i odbacim „starog sebe“ i prihvatim put obraćenja na koji me navodi Evanđelje, a sve to kako bi prihvatio onog „novog sebe“ i došao u konačnici do samoga cilja – Isusa Krista – to je poanta ovog svetog korizmenog vremena!
Riječ „korizma“ potječe iz latinske riječi „Quadragesima“ (četrdeset dana). U engleskom narječju za naziva „Lent“, što proizlazi od staro-anglikanske riječi „Lencten“, a što označava proljetno vrijeme i mjesec ožujak u kojem pada većina korizmenog vremena.
U hrvatskom rječniku, riječ „korizma“ je izvedenica od riječi „četrdesetnica“, što nas pak opet dovodi do izvorne latinske riječi „Quadragesima“.
Liturgijsko značenje korizme je četrdesetodnevna priprava za svetkovinu Uskrsa, koja uključuje post, molitvu i odricanje. U liturgiji se koristi ljubičasta boja, a čije značenje smo naučili u temi „Liturgijske boje“, što označava vrijeme iščekivanja i pokajanja.
Ostale liturgijske značajke u vremenu korizme:
• Oltar ne smije biti ukrašen.
Ispod njega može se postaviti simbolika korizme (npr.: pepeo sa trnovom krunom i križem, i sl.).
• Križ se prekriva tkaninom od 5. korizmene nedjelje do Vazmenog trodnevlja, ljubičaste boje. Simbolično se vjernicima pokazuje da je to vrijeme drukčije – vrijeme Kristove muke, a nama kao snažni poticaj za pripravu na te dane.
• Cvijeće u crkvi mora biti umjereno, bez prevelikog isticanja i ne smije biti na oltaru, nego ispod ili pored njega.
• Izostavlja se „slava“ i „aleluja“, a umjesto „aleluje“ govori se: „Slava Tebi, Kriste, Bože, Kralju slave vječite“.
• Orgulje trebaju biti „prigušene“ i stišati ih. Isto tako ne isticati ostale instrumente, već ih uskladiti prema korizmenom duhu vremena.
• Pjesme u liturgiji trebaju biti primjerene korizmenom duhu – izbjegavati „veselice“, a poticati na smirenost, molitvu, pokajanje i obraćenje.
• Poticati vjernike na sudjelovanje pobožnosti Križnoga puta.
Korizma uključuje važan segment posta i nemrsa. Post i nemrs obavezan je na blagdan Pepelnice i na Veliki Petak. No, liturgija vjernike potiče da poste i na druge dane u korizmi, naročito petkom. Nedjelja se ne računa kao posni dan i te se nedjeljom ne posti i nemrsi. Više o postu i nemrsu govoriti ćemo u jednoj od idućih tema.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Ne prečesto, ali još uvijek možemo primijetiti u nekim Crkvenim zajednicama kako pojedine osobe za vrijeme svete Mise drže krunicu u ruci i mole je (npr.: u sred propovijedi). To je, najvjerojatnije, ostavština još iz pretkoncilskog vremena dok su slavlja svetih Misa bile na latinskom jeziku, što narod nije previše razumio, pa su – dok su čekali „pretvorbu“ – žene molile krunicu.

Ili, kao drugi primjer, za vrijeme zajedničke molitve u sred klanjanja pred Oltarskim Sakramentom, molimo neku treću pobožnost.

Treći, najčešći primjer, molitva Časoslova unutar sv. Mise – što češće možemo primijetiti na bogoslužjima nekih redovničkih zajednica.

No, je li sve ovo gore navedeno i ispravno? Što nam liturgija govori u ovoj situaciji kada unutar jednog liturgijskog slavlja molimo neku pobožnost ili slavimo drugu liturgiju?
Liturgija ima strogo definirane strukture i rituale koje treba slijediti.
Svaka promjena ili miješanje može narušiti integritet i svetost liturgijskog slavlja. Dakle, naša Crkvena liturgija NE DOPUŠTA miješanje liturgijskih obreda i slavlja unutar aktualnog slavlja liturgije!

Načelno, ako se slavi Misa, onda ne molimo krunicu.
Ako molimo krunicu, ne molimo Časoslov.
Ako molimo Križni put, ne molimo pobožnost sv. Josipu i itd…
Znači, ili jedno ili drugo, nema miješanja međusobno između liturgije i raznih pobožnosti.
Naravno ,postoje i neke iznimke gdje je unutar liturgije predviđeno slavlje druge liturgije.

Pa kako onda „pomiriti“ sve te pobožnosti i liturgije?
Jasno je da se svaki vjernik želi moliti, netko više – netko manje, ali to bi trebalo raditi razboritije. Na primjer, prije svete Mise trebalo bi doći ranije u crkvu i izmoliti pobožnost krunice ili križnog puta.
Liturgiju klanjanja pred Oltarskim Sakramentom obaviti nakon ili prije svih pobožnosti ili liturgijskih slavlja, itd.
Sve se može kad se hoće.

Pitanje sada slijedi, a što je sa sakramentima? Nije li to isto neki oblik „liturgije u liturgiji“?
Neki su sakramenti dio liturgijskog slavlja koji mogu biti objedinjen unutar svete Mise ili izvan nje, a za što su propisani posebni obrednici u oba slučaja. U ostalom, da nema sakramenta Euharistije, kada bi se pričestili na Misi?
Ali postoje okolnosti kada se sveta Euharistija može dati i izvan svete Mise. Za sve te slučajeve postoje posebni obrasci propisani od strane Crkve. Isto vrijedi i za liturgiju molitve Časoslova (dakle, liturgija Časoslova je predviđena tijekom liturgije Euharistije), te za sakramente krštenja i ženidbe.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Nastavno na tekst "Liturgija u liturgiji"

Današnja tema je vrlo kratka, a tiče se razlike između poklona i naklona, te kada se oni primjenjuju. O detaljima, kome se treba klanjati ili nakloniti, obraditi ćemo u jednoj od tema tijekom ove liturgijske godine, ali u ovom tekstu svakako ćemo navesti osnovni primjer.
POKLON – ono označava duboko čašćenje, poštovanje i priznavanje vrhovne vlasti (kralju, caru, knezu…). To se čini prigibanjem na desno koljeno (klečanjem) na tlo, pognute glave prema dolje. U našem vjerskom slučaju, mi odajemo počast, poštovanje i priznajemo Krista i Boga za svoga kralja, svega stvorenog. To valja činiti, kako smo već naveli u prošloj temi, po pozdravu i odzdravu (ulasku i izlasku) iz crkve, ali i u svakoj drugoj mogućoj prilici ako negdje uočimo Tijelo Kristovo izloženo za vrijeme klanjanja Oltarskim Sakramentom, svetohranište, pa i dok prolazimo pored oltara za vrijeme Mise, dok se molimo Kralju (Bogu) i sl. Svakako je najvažnije naglasiti: „Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!" (Mt 4,10).
NAKLON – naklon označava poštivanje, sklonost, vjernost i povjerenje prema nekome. To se čini stojeći, blago nagnutom glavom prema dolje. U našem vjerskom slučaju, to činimo kada želimo častiti i moliti naše svece i blaženike, častiti relikvije, pobožne stvari (slike, ikone…) i sl… odnosno, svemu onome o čemu se ne klanjamo (a klanjamo se samo Bogu).
U izvanrednim slučajima, najčešće onim zdravstvenim, ukoliko nismo u mogućnosti pokleknuti se pred Bogom, uvijek se možemo opravdano nakloniti, ali nikako ne „poskočiti“ ili „raditi čučnjeve“ (jer zbog vlastite lijenosti nismo u stanju pokleknuti do poda). Riječ je o poštovanju prema Bogu.
Dakle, kako možemo primijetiti, postoji osnovna razlika između POKLONA i NAKLONA koje bi se svaki vjernik trebao razlikovati i nastojati se pridržavati, ponajprije iz poštovanja prema Onomu ili onoj koga/ju častimo. A o samom čašćenju svetaca, slika, relikvija, ikona i Svetog Križa, kako rekoh na početku ovog teksta, obraditi ćemo u jednoj u idućih tema u ovoj liturgijskog godini. 

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Danas bi smo obradili jednu zanimljivu temu, ali svakako: Ulaz i izlaz iz crkve.
Naravno, ovdje nećemo govoriti u kojoj prosječnoj dužini koraka treba u crkvu ulaziti/izlaziti ili hoćemo li u crkvu ući/izaći trčeći ili skačući, već kakvim dostojanstvom i razumijevanjem u crkvu ulazimo ili izlazimo. Svjedoci smo svakakvih „uletavanja“ u Božji hram, ne samo kod djece već i kod odraslih.

Kakvi god bili primjeri osobina dok ulazimo u Božju kuću, uvijek treba imati na pameti sljedeće:
Dolazimo u nečiji dom, kao i na kraju - da izlazimo iz tog istog doma.

Što to znači?
Idemo to pokušati objasniti na primjeru nečijeg rođendana! Dobili ste od nekog prijatelja poziv da dođete na proslavu njegov rođendana. U ovom slučaju, Isus nas poziva svake nedjelje (nekad i svaki dan) da dođemo proslaviti Njegovu muku, smrti i uskrsnuće, i Euharistiju. Na nama je želimo se na tu proslavu (rođendan, tj. Euharistiju) odazvati.
U redu, recimo da smo se odlučili odazvati pozivu – i što sad? Krenu pripreme za to slavlje. Za rođendan kupujemo poklon(e), uređujemo sebe, biramo lijepu odjeću… dok za slavlje Euharistije duhovno se pripremamo, donosimo svoje srce i cijelog sebe k Slavljeniku, također se dostojanstveno odjenemo i itd. U redu, sve smo pripremili za slavlje i krenemo prema kući Slavljenika!

Prilazimo kućnim vratima našega Slavljenika. I što sad? U primjeru rođendanskog slavlja, pozvonimo ili pokucamo da nam domaćin otvori vrata jer nas s radošću dočekuje. Slično je i sa slavljem Euharistije, samo što nas s radošću Krist uvijek dočekuje otvorena vrata.
Ima, na žalost, onih koji odluče slaviti rođendan (ili Euharistiju) vani, na hodniku ili dvorištu kuće (crkve), unatoč pozivu domaćina da se slavlje odvija u kući (u crkvi). Iako domaćin i to dopušta, svejedno mu je žao jer njegov dragi gost nije u zajedništvu sa ostalim uzvanicima.
U redu je to ako je gost bolestan, pa se boji da će zaraziti ostale (ili ostali njega), ali onda u tom slučaju je bolje da je ostao kod kuće i liječi se, biti će druge prilike za slavlje kada ozdravi i stekne dovoljni imunitet.
Zato je bolje slaviti sa Slavljenikom u zajedništvu sa ostalima – u kući (crkvi)!

U redu, ušli smo u kuću. Dočekuje nas Slavljenik. Pozdravljamo ga i gestom rukovanja dajemo mu do znanja da ga poštujemo gledajući u njega. Isto je i sa ulaskom u crkvu na slavlje Euharistije: Kada uđemo u kuću Božju, pozdravimo ga znakom križa i damo mu poštovanje tako da se pokleknemo do poda (ne poskočimo), a ako smo spriječeni da pokleknemo, onda Mu se barem naklonimo i to sve činimo okrenuti prema Njemu, tj. Svetohraništu.
Dakle, u obje proslave, bitan je Slavljenik i svu svoju pozornost treba usmjeriti prema njemu, a dok se pozdravljamo sa njime ne gledamo uokolo kao da nas Slavljenik ne interesira – „jer radim to iz čiste forme“.
Poštovanje?
0 bodova!
Nakon pozdrava sa Slavljenikom, u oba slučaja, ulazimo u njegov dom i negdje se udobno smjestimo gdje ćemo proslaviti njegovo slavlje.
Po završetku slavlja, na rođendanu se pozdravljamo i rukujemo sa Slavljenikom te odlazimo svojoj kući ispunjeni vjerom da je domaćinu lijepo bilo u našem prisustvu i da ste ispunili svoju svrhu svojim odazivom i dolaskom. Jednako tako je i sa završetkom slavlja Euharistije. Pozdravimo se sa Isusom, pokleknemo ili naklonimo Mu se i odemo kući u nadi da je Kristu bilo drago u našem prisustvu, a ne sablazan, te da smo Mu dopustili da putem hostije uđe i nastani se u naše srce.
Nadam se da sam uspio približiti značenje svakog ulaska i izlaska iz Božje kuće i da je ovaj tekst uspio probuditi u svima nama svijest s početka teksta, da dostojanstvenije dolazimo u nečiji dom, kao i na kraju - da izlazimo iz tog istog doma.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Vjerojatno ste mogli primijetiti kako na svakoj svetoj Misi svećenik nosi na sebi obojeno ruho (misnicu i štolu). Također, u nekim crkvama se još dodatno uređuju amboni ili popratni inventar u boji koju nosi svećenik. Nekada je to ista boja nekoliko dana ili tjedana, pa se onda promjeni u neku drugu boju tokom tjedna, a za sprovode i sakrament pokajanja je treća boja… a čemu sve te boje i promjene?

Liturgija u današnjem vremenu nalaže četiri osnovne boje: crvenu, zelenu, bijelu i ljubičastu. Dapače, do II. Vatikanskog sabora koristila se i peta boja – crna, koja se i danas koristi u nekim sredinama (tradicija) za mise pokojnika. Iako ta boja nije „ukinuta“ ona se više ne prakticira u redovitim liturgijskim događanjima, pa nakon Sabora i danas se koriste samo ove četiri osnovne boje u liturgiji gdje crnu boju mijenja ljubičasta. Negdje će te danas ugledati misnicu u zlatnoj (tzv. „svečane“) ili plavoj boji (tzv. „Marijanske“), ali on se uzimaju kao „izvedenice“ za bijelo ruho.
Dakle, svaka boja ima svoj smisao i ima svoje značenje. Ona predstavlja vrijeme u liturgijskoj godini, blagdane/spomendane mučenika, blagdan o Duhu Svetome ili neke svetkovine. Pa što onda svaka boja označava?

ZELENA BOJA – označava vrijeme kroz godinu. Uglavnom svagdane i nedjelje, dani bez posebnih blagdana ili spomendana i sl.

CRVENA BOJA – označava mučeništvo nekog sveca (njegov spomendan ili blagdan), te svetkovine i blagdane o Duhu Svetom (npr.: podjela Svete Potvrde, Duhovi i sl.), svetkovine Krista Kralja, na Veliki Petak i sl.

LJUBIČASTA BOJA – označuje vrijeme iščekivanja i pokore. Ta je boja karakteristična u vrijeme adventa i korizme. Također se ta boja koristi za pokorničke službe i sakramente, te za sprovode.

BIJELA BOJA – označuje veliki radosni blagdan ili svetkovinu, te vrijeme radosti – Božićno i Uskrsno vrijeme, Marijanske blagdane, na svetkovinu Svih Svetih i itd.

Sada kada znamo što koja boja označava, lakše nam je pratiti liturgijsko vrijeme i određena slavlja tijekom liturgijske godine. Također, za one koji vole uređivati crkvene prostore i inventar, ovo im je svakako dobro došla informacija. No, smijemo li mi koristiti liturgijske boje pri uređivanju naših domova i „privatnih oltarnika“? Naravno. Liturgija to nigdje ne brani.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik

Svake se godine u medijima i među članovima Katoličke Crkve nameće se rasprava kada okititi božićno drvce, odnosno ga raskititi.
Možemo primijetiti da u svjetovnim krugovima, ponajprije u trgovinama i izlozima, kićenje borova i božićnih ukrasa započinje sve ranije, a raskićivanje većina obave na svetkovinu Bogojavljenja - Sveta tri kralja.

Što nam kaže liturgija?
Liturgija nije striktna po tom pitanju i ne govori nam konkretno datume kada se božićni ukrasi trebaju pojaviti, odnosno ukloniti sa naših jelki ili domova. To je, zapravo, pitanje neke opće kulturološke prakse i tradicije, a koja bi se trebala uskladiti sa liturgijskim vremenom.
Što to znači?
Liturgijsko "Božićno vrijeme", a koje je revidirano na II. Vatikanskom saboru, jasno određuje početak od Badnje noći/Kristova rođenja i završetak na svetkovinu Kristovog krštenja. Slijedom toga, privržena je praksa da se jelke i domovi okite i raskite u tom vremenu.
Neke crkve i župe, pa i neki domovi, ostavljaju jelke do blagdana Svijećnice, što je praksa još iz "pretkoncilskog doba". Naime, do prije revidiranja božićnog vremena na II. Vatikanskom saboru, Božićno vrijeme je trajalo mnogo dulje: od Badnje noći/Kristova rođenja do Svijećnice. Nakon II. Vatikanskog sabora, ta je praksa dokinuta i to vrijeme je skraćeno do prve nedjelje nakon Bogojavljenja, tj. Kristova krštenja.

Što je onda pravilnije - do "krštenja" ili Svijećnice?
Odgovor je do Kristova krštenja, ali nije "grjehota" ako jelku ostavimo do Svijećnice jer se na taj blagdan maleni Isus prikazuje u Hramu (što još uvijek pripada božićnom vremenu) te u nekim crkvama se na taj dan pjevaju isključivo božićne pjesme, iako taj blagdan spada u drugo liturgijsko razdoblje.

Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik