Danas bi smo obradili jednu zanimljivu temu, ali svakako: Ulaz i izlaz iz crkve.
Naravno, ovdje nećemo govoriti u kojoj prosječnoj dužini koraka treba u crkvu ulaziti/izlaziti ili hoćemo li u crkvu ući/izaći trčeći ili skačući, već kakvim dostojanstvom i razumijevanjem u crkvu ulazimo ili izlazimo. Svjedoci smo svakakvih „uletavanja“ u Božji hram, ne samo kod djece već i kod odraslih.
Kakvi god bili primjeri osobina dok ulazimo u Božju kuću, uvijek treba imati na pameti sljedeće:
Dolazimo u nečiji dom, kao i na kraju - da izlazimo iz tog istog doma.
Što to znači?
Idemo to pokušati objasniti na primjeru nečijeg rođendana! Dobili ste od nekog prijatelja poziv da dođete na proslavu njegov rođendana. U ovom slučaju, Isus nas poziva svake nedjelje (nekad i svaki dan) da dođemo proslaviti Njegovu muku, smrti i uskrsnuće, i Euharistiju. Na nama je želimo se na tu proslavu (rođendan, tj. Euharistiju) odazvati.
U redu, recimo da smo se odlučili odazvati pozivu – i što sad? Krenu pripreme za to slavlje. Za rođendan kupujemo poklon(e), uređujemo sebe, biramo lijepu odjeću… dok za slavlje Euharistije duhovno se pripremamo, donosimo svoje srce i cijelog sebe k Slavljeniku, također se dostojanstveno odjenemo i itd. U redu, sve smo pripremili za slavlje i krenemo prema kući Slavljenika!
Prilazimo kućnim vratima našega Slavljenika. I što sad? U primjeru rođendanskog slavlja, pozvonimo ili pokucamo da nam domaćin otvori vrata jer nas s radošću dočekuje. Slično je i sa slavljem Euharistije, samo što nas s radošću Krist uvijek dočekuje otvorena vrata.
Ima, na žalost, onih koji odluče slaviti rođendan (ili Euharistiju) vani, na hodniku ili dvorištu kuće (crkve), unatoč pozivu domaćina da se slavlje odvija u kući (u crkvi). Iako domaćin i to dopušta, svejedno mu je žao jer njegov dragi gost nije u zajedništvu sa ostalim uzvanicima.
U redu je to ako je gost bolestan, pa se boji da će zaraziti ostale (ili ostali njega), ali onda u tom slučaju je bolje da je ostao kod kuće i liječi se, biti će druge prilike za slavlje kada ozdravi i stekne dovoljni imunitet.
Zato je bolje slaviti sa Slavljenikom u zajedništvu sa ostalima – u kući (crkvi)!
U redu, ušli smo u kuću. Dočekuje nas Slavljenik. Pozdravljamo ga i gestom rukovanja dajemo mu do znanja da ga poštujemo gledajući u njega. Isto je i sa ulaskom u crkvu na slavlje Euharistije: Kada uđemo u kuću Božju, pozdravimo ga znakom križa i damo mu poštovanje tako da se pokleknemo do poda (ne poskočimo), a ako smo spriječeni da pokleknemo, onda Mu se barem naklonimo i to sve činimo okrenuti prema Njemu, tj. Svetohraništu.
Dakle, u obje proslave, bitan je Slavljenik i svu svoju pozornost treba usmjeriti prema njemu, a dok se pozdravljamo sa njime ne gledamo uokolo kao da nas Slavljenik ne interesira – „jer radim to iz čiste forme“.
Poštovanje?
0 bodova!
Nakon pozdrava sa Slavljenikom, u oba slučaja, ulazimo u njegov dom i negdje se udobno smjestimo gdje ćemo proslaviti njegovo slavlje.
Po završetku slavlja, na rođendanu se pozdravljamo i rukujemo sa Slavljenikom te odlazimo svojoj kući ispunjeni vjerom da je domaćinu lijepo bilo u našem prisustvu i da ste ispunili svoju svrhu svojim odazivom i dolaskom. Jednako tako je i sa završetkom slavlja Euharistije. Pozdravimo se sa Isusom, pokleknemo ili naklonimo Mu se i odemo kući u nadi da je Kristu bilo drago u našem prisustvu, a ne sablazan, te da smo Mu dopustili da putem hostije uđe i nastani se u naše srce.
Nadam se da sam uspio približiti značenje svakog ulaska i izlaska iz Božje kuće i da je ovaj tekst uspio probuditi u svima nama svijest s početka teksta, da dostojanstvenije dolazimo u nečiji dom, kao i na kraju - da izlazimo iz tog istog doma.
Autor: Ivan Brodarić
Tekst pregledao i odobrio: katolički svećenik