Prvo čitanje: Iz 66,10-14c
Drugo čitanje: Gal 6,14-18
Evanđelje: Lk 10,1-12.17-20
Zborna molitva
Bože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet.
Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha:
privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti
i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta.
Po Kristu.
Popričesna molitva
Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima.
Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti.
Po Kristu.
Razmišljanje uz biblijska čitanja
SEDAMDESETDVOJICA
Isus je pozvao ljude da ga slijede. Oni koji su prihvatili njegov poziv postali su njegovi učenici. Učenici i, što je bilo nečuveno za ono vrijeme, - učenice, budući da su Isusa slijedile i žene od kojih se neke, baš kao i neki učenici, izdvajaju i poimenice spominju.
Sedamdesetdvojica učenika
Ne zna se koliko je ljudi, koliko je muškaraca i žena išlo za Isusom. Ipak, u evanđelju koje čitamo spominju se sedamdesetdvojica učenika koje Isus šalje pred sobom.
Dakako da nije bitno koliko je bilo Isusovih učenika, niti je li broj koji je ovdje zapisan asocijacija na broj poganskih naroda koji se spominju u Starome Savezu. Bitno je da Isus svakome od onih koji su spremni ići za njim daje poslanje da ide pred njim te da bude njegov glasnik i svjedok. Ono što na prvi pogled zvuči čudno, postaje realno ako se prepustimo Kristovoj riječi.
Po dva
Svi smo pozvani biti navjestitelji, misionari i evangelizatori. No, bitno je imati na pameti da naviještanje Evanđelja nije naša osobna stvar koju mi obavljamo kad nam se i koliko nam se hoće. U naviještanju je uvijek bitno da se oslonimo na drugog čovjeka te da zajednički svjedočimo i propovijedamo.
Zato je bitno da Isus svoje učenike ne šalje same, nego ih uči zajedničkom radu, međusobnom suživotu i usmjerenosti jednih na druge. Upravo to je bitno i za današnju Crkvu i nužno potrebno nama kršćanima.
Vratiše se radosni
Radost kojom su bila zahvaćena sedamdesetdvojica posljedica je njihove vjere i odvažnog djelovanja u Kristovo ime. Učenici spominju plodove svoga rada i rezultate svog poslanja.
I time nas uče kako se i mi trebamo ponašati. Ponajprije je potrebno neprestano se vraćati Kristu i u zajedništvo njegovih učenika. Poslanje primamo od Krista i Zajednice i potrebno je vraćati se Kristu i Crkvi.
Potrebno je promišljati i vrednovati rezultate svoga rada. Djelovanje Crkve se ne smije događati po inerciji, stihijski ili prigodno, nego treba biti promišljeno djelovanje koje će se redovito vrednovati da bi se zadržalo ono što vrijedi, a popravilo ono što nije dobro.
Sve što radimo potrebno je činiti u Božje ime. Ne naviještamo sebe, niti mi obraćamo, nego smisao i snagu nalazimo u Kristu i njegovoj Riječi.
Potpuno je normalno da se čudesa događaju i da koristimo moć koja nam je po krstu, potvrdi i poslanju darovana kako bismo išli i plod donosili.
Imena zapisana na nebesima
Valja neprestano imati na pameti da je osnovni cilj našega djelovanja uprisutnjenje Kraljevstva Božjega. Zato naše misli ne brinu hoće li netko prepoznati, prihvatiti ili pohvaliti naš rad. Bitno nam je da Bog, koji prosuđuje djela, ali još više misli i srca, vidi našu ljubav i naše nastojanje.
N. K.