Prvo čitanje: 1 Sam 16,ab.6-7.10-13
Drugo čitanje: Ef 5,8-14
Evanđelje: Iv 9,1-41
Zborna molitva
Bože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi svojoj, Isusu Kristu.
Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret
skorim vazmenim blagdanima.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti.
Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta.
Po Kristu.
Popričesna molitva
Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet;
molimo te, izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravo
i tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.
Razmišljanje uz biblijska čitanja
PITAJTE NJEGA
Isus nakon razgovora sa svojim učenicima pristupa slijepcu od rođenja i maže ga kalom koji je zamutio, premda je bila subota i to po Zakonu nije smio učiniti. Time jasno pokazuje da se ono što se ima dogoditi ne ostvaruje po Zakonu, nego po duhu. Zakon takve osobe smatra nečistima i prokletima. A Duh ih pretvara u proroke i znak Božje ljubavi.
Premda se radi o slijepcu od rođenja, Isus ga šalje da se opere u kupalištu Siloamu. Ne ozdravlja ga odmah, niti ga vodi do kupališta, nego ga tamo – šalje.
Mnogi od nas, želeći pomoći osobama s posebnim potrebama, zapravo dovodimo u pitanje njihovo dostojanstvo i njihov ponos. Potrebno im je pomoći samo u onome u čemu im je pomoć potrebna. Ne smijemo ih smatrati nesposobnima za život. Jer jesu sposobni za život. Možda ne za život koji nam se nameće u reklamama i filmskim iluzijama, ali jesu za stvarni život u stvarnome svijetu.
Možemo učiti i iz negativnog primjera odnosa prema slijepcu od rođenja koji pokazuju njegovi sumještani i farizeji. Ponajprije o čovjeku razgovaraju mimo njega. Ne doživljavaju ga kao osobu, nego kao predmet rasprave. Ne postavljaju mu pitanja, nego o njemu zaključuju. Ne smatraju ga samostalnom osobom, nego, premda je punoljetan, zovu njegove roditelje.
U odnosu prema slijepcu pokazane su i sve predrasude koje i danas postoje o osobama s posebnim potrebama. Dvije najvažnije su da se mi koji se smatramo zdravima, volimo doživljavati vrjednijima i boljima. Skloni smo podcjenjivati osobe s posebnim potrebama pa čak i onda kada im naizgled želimo pomoći ili biti od koristi. Bivamo poput farizeja koji si daju za pravo vrijeđati i ismijavati onoga na kome se pokazalo Božje milosrđe i ljubav. Etiketiraju ga i njegovo svjedočanstvo ne smatraju vrijednim jer se, kako misle, sav u grijesima rodio.
Zato ga farizeji, kada shvate istinu koju ne mogu prihvatiti, izopćuju iz zajednice. Jer se drznuo biti netko drugi.
I u tom trenutku Isus ponovno dolazi k njemu. Ovaj put mu otvara oči srca. Pomaže mu da, nakon što je u mogućnosti prepoznati svijet oko sebe, postane sposoban shvatiti ono što ga okružuje i što svakoga čovjeka, koji nije oslijepio svoje srce, neminovno vodi Bogu.
Slijepac od rođenja nas, zajedno sa svim osobama s posebnim potrebama svakog vremena i prostora, uči postupnosti i potrebi polakog hoda.
Kada govori o Isusu, onaj na kome se iskazala veličina ljubavi Božje, najprije ga naziva – čovjekom. U drugoj fazi, Isusa počinje shvaćati kao proroka i neustrašivo svjedoči da je – prorok. Nasuprot njegovoj rječitoj neustrašivosti stoji kukavičluk njegovih roditelja. I još jedan dokaz da onaj koji istinski doživi Boga nema razloga za strah, niti pred ikim strahuje. Na kraju, u trećoj fazi, ozdravljeni čovjek Isusa priznaje – Gospodinom. Prihvaća ga za svog Boga i pada ničice pred njim.
N. K.