Prvo čitanje: 2 Kr 4,8-11.14-16a
Drugo čitanje: Rim 6,3-4.8-11
Evanđelje: Mt 10,37-42
Zborna molitva
Bože, po krštenju smo postali sinovi svjetla.
Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude
već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Bože, ti daješ učinak svojim otajstvima.
Molimo te da naše služenje bude sveto
kao i tvoji darovi. Po Kristu.
Popričesna molitva
Gospodine, žrtva koju smo prinijeli i primili
nek nas ojača da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavi
i donosimo plod u postojanosti.
Po Kristu.
Razmišljanje uz biblijska čitanja
DOSTOJNI KRISTA
Da bismo mogli biti u potpunosti Kristovi moramo se odreći samoga sebe. Ne zanijekati ili dokinuti vlastitu osobnost, nego prihvatiti način razmišljanja i djelovanja koji nam predlaže Krist. Uzalud nam je grčevito držanje vlastite ništavnosti koja nas ni na koji način ne može spasiti kad se možemo prepustiti Bogu i njegovu vodstvu.
No, za to je potrebno biti ponizan. Potrebno je imati srce koje neće tražiti da uvijek bude u pravu. Potrebno je imati srce koje će poslušati savjet. Potrebno je imati srce koje će ljubiti Boga i nasljedovati ga.
Dakako da je odricanje od samoga sebe proces koji traje. Zato Isus i govori o hodu. O križnom putu.
Čudno je da se i nakon dvije tisuće godina pri spominjanju križa asocira na muku i patnju. Prava kršćanska asocijacija na križ je spasenje, zahvalnost i blagoslov.
Mi kršćani se ne ponosimo križem u osobnom i javnom životu zato jer je on sredstvo za okrutno mučenje, nego jer je sredstvo spasenja i beskonačne ljubavi. I naš križ, koji smo pozvani svakodnevno nositi, nije sredstvo muke i poniženja da bismo bježali od njega i odavali se bezbrižnom, nemislećem i samodostatnom životu, nego nam je sredstvo spasenja. Možemo se spasiti jedino po križu. Po Križu Kristovu smo svi spašeni, a po prihvaćanju vlastitoga križa postajemo dionici spasenja.
Oni koji prihvaćaju svoj križ i svakodnevno ga nose spremni odricati se samoga sebe, nisu nekakvi čudni i patnički likovi koji neprestano uzdišu, kukaju i srde se na sve oko sebe. Takvi su frustrirana i nesretna bića. Kršćani koji prihvaćaju svoj križ su sretni i zadovoljni ljudi svjesni da su na pravom putu, unatoč svim mukama koje doživljavaju. Idu uzdignute glave, nisu bezkičmenjaci i ne zaklanjaju svoj obraz. Bog im pomaže i znaju da se neće smesti.
Ne trebaju trubiti okolo o tome kako su sretni. Ne trebaju svirati po trgovima niti ići okolo u bučnim procesijama. Dovoljno je da budu prisutni i da se prepozna njihova radost.
Ista stvar je i s vjerom. Ne trebamo se dičiti svojom vjerom, kršćanskim korijenima i slavnom prošlošću. Dovoljno je djelima pokazati svoju vjeru. Jer vjera, ako nema djela, mrtva je bez obzira što se događalo tijekom posljednjih četrnaest stoljeća svete i slavne kršćanske baštine.
N. K.