Crkva je zajednica istovjerujuće i istodjelujuće braće i sestara. Zajednica smo okupljena u ljubavi Ljubavlju Božjom. Imamo isto dostojanstvo koje izvire iz sakramenta krsta te različito poslanje koje izvire iz sakramenata službe zajednici. Za očekivati je da se mi koje okuplja milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Svetoga Duha prepoznajemo po svojoj vjeri. Da se prepoznajemo kao osobe. Kao braća i sestre.
Ipak, činjenica je da se prečesto u mnogim našim zajednicama ministerijalni svećenik ne doživljava kao osoba, nego kao uloga. Načinom na koji funkcionira Crkva svećenik se depersonalizira. Prestaje biti osoba koja ima određeno poslanje i postaje službenik.
I nije važno tko je prvi prokopao jarke velečasnosti, prečasnosti ili donstva, tko je prvi podigao bedeme presvijetlosti ili uzoritosti. Bitno je da se danas mi, koji smo jedno stado jednoga Dobrog Pastira, promatramo s različitih strana i različitih pozicija. I ne razumijemo se.
Nije važno tko je prvi počeo smatrati da svetost dolazi od službe, a ne iz opredijeljenoga života, niti tko je prosuo famu o neporočnosti, posjedovanju rješenja i odgovora ili dovršenom poslu. Bitno je da se danas pristupa svećenicima kao da nisu ljudi podložni radostima i nadama, mukama i tjeskobama.
Nije važno kada su se homilije počele shvaćati kao prilika za podučavanje, impresioniranje, moraliziranje ili neproživljeno teoretiziranje. Bitno je da se danas tako rijetko čuje istinsko svjedočanstvo. Pa i svjedočanstvo dvojbe, šutnje i muke.
Zato je potrebno vratiti se na početke Crkve i živjeti zajedništvo.
Potrebno je moliti Dobrog pastira za kvalitetna svećenička i redovnička zvanja. Za ljude koji će biti spremni u potpunosti se darovati službi Bogu i ljudima. Ne deklarativno i formalno, nego stvarno.
Potrebno se moliti da nam Bog daruje zajednice u kojima će stasati kvalitetni kršćani čija će vjera biti učinkovita, nada poticajna, a ljubav domišljata.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale