U vjeri hodimo, ne u gledanju
Čudno zvuči suvremenom čovjeku govor o strpljenju i potrebi trajnog sazrijevanja. No to je život. I vjerski život je takav. Mi ljudi smo ograničeni.
Ipak, ne smije nas naša ograničenost zbuniti ili nagnati na odustajanje od rasta u vjeri. Valja jasno reći, priznati i prihvatiti činjenicu vlastite nesavršenosti, često i grešnosti. I nije problem kad čovjek padne, nego je problem kad se ne podigne nakon pada.
Osim ograničenosti naše vjere i temeljnog opredjeljenja, valja neprestano posvješćivati ograničenost naših mogućnosti. I ne trebamo umišljati da možemo obratiti cijeli svijet i promijeniti na bolje. Ne smijemo se zavaravati da ćemo moći riješiti sve muke, dvojbe i bijedu čovjeka. Ipak, potrebno je napraviti onoliko koliko možemo i ne odustajati.
Naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina
Naše tijelo je također ograničeno. Ponekad kao da imamo dojam da nas sputava i vuče prema dnu. No ne smijemo nikada zaboraviti da je naše tijelo hram Duha Svetoga i da je naše tijelo blagoslovljeno. Premda je naše tijelo slabo i nestalno, mi jesmo tjelesna bića i ni na koji drugi način ne možemo proživjeti zemaljski život osim u tijelu.
A naš vječni život ovisi upravo o tome kako smo živjeli svoj život na zemlji naseljeni u tijelu. Bog će nas prosuditi na temelju onoga što smo kroz tijelo zaradili. Zato se mi kršćani nikada ne smijemo umoriti braniti ljudsko tijelo te isticati njegovu svetost i nepovredivost.
I ne smijemo tijelo doživljavati kao zlo. Tijelo je Božji dar čovjeku. Jedino se po tijelu možemo spasiti.
Manje od svega sjemena postane veće od svega povrća
Kad se u potpunosti prepustimo Bogu sa svim svojim ograničenjima osjetit ćemo da Bog čini čudo i malo sjeme naše vjere i temeljne opredijeljenosti za dobro pretvara u velika i silna djela koja potiču na promišljanje i obraćenje.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale