Svi smo doživjeli trenutke krize i strepnje pred budućnošću. Svi smo se našli u situaciji koje su nam izgledale bezizlazne. Osjećali smo se poput apostola u današnjem evanđeoskom odlomku. Našli su pet kruhova i dvije ribice, ali to je ljudski gledajući nedovoljno za toliko mnoštvo ljudi.
I moja…
Najgore što možemo učiniti kad naiđu muke i dvojbe je da se povučemo u sebe i prepustimo vlastitoj bespomoćnosti. Bog nas je stvorio da bismo bili bića u odnosu. Da imamo osjećaja za tuđe probleme, ali i da imamo dovoljno poniznosti priznati svoje probleme.
U takvim trenucima ćemo vidjeti da je poteškoća koja nama izgleda najveća i nerješiva prisutna i u životima drugih ljudi. Da su i oni koji su živjeli prije nas nailazili na iste ponore i da ljudi s kojima živimo traže način kako prijeći na drugu stranu. Potrebno je prepoznati se i zajednički krenuti u traženje rješenja.
A da spojimo daske i napravimo most?
Zajedništvo, kao plod ljubavi i povjerenja, donosi rješenje. Spojivši naše prekratke daske kojima se ne može prijeći na drugu stranu, dobivamo most po kojemu svi mogu prijeći.
No, potrebno se odreći onoga što smatramo našom svojinom i našom sigurnošću. Baš kao što se dječak iz današnjeg evanđeoskog odlomka odrekao svoje sigurnosti da bi Isusu dao priliku da tom hranom mnoštvo nahrani.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale