Kralja koji zbunjuje traže dvije vrste tražitelja. Prvi od njih su poput trojice kraljeva koji su došli iz dalekih krajeva simbolizirajući tako Novi Savez u kojemu nije bitna pripadnost narodu, nego pripadnost Kristu. Tradicija trojicu kraljeva slikovito prikazuje kao pripadnike različitih rasa izričući tako svjedočanstvo da se Isus rodio za sve ljude bez obzira na razlike koje među njima postoje. Kršćanstvo ne poznaje isključivost, a kršćani nikoga niti podcjenjuju niti precjenjuju. Svi smo djeca istoga Oca koje je oslobodio Sin darovavši nam snagu Duha Svetoga.
Prva stvar koju nas trojica kraljeva mogu naučiti je prepoznavanje znakova vremena. Ne radi se o astronomiji ili astrologiji, nego o otvorenim očima i otvorenom srcu. Ne radi se o neuobičajenoj prirodnoj pojavi, nego poruci koju nam Bog preko toga upućuje.
Kada uočimo i shvatimo ne preostaje nam ništa drugo nego krenuti na put. Stvaran ili u duhu, ali uvijek s istim ciljem – pokloniti se novorođenome Kralju.
U traženju Krista Kralja i nas put najprije vodi u palače, u sjedišta kulta, vlasti i moći. Ali tamo nema Isusa. Postoji tek naučena formulacija o tome gdje se ima roditi Krist i pasivnost da ga se ode potražiti. Bog ne živi u zdanjima koje ljudi grade sebi na slavu.
Trojica Kraljeva darivaju Isusa vrijednostima donesenim s Istoka. Dojenčetu u jaslicama to ne treba, kao što Bogu niti jedan naš dar nije potreban, ali je vrijedan budući da je znak opredijeljenosti za Boga i želje da mu se predamo.
Nakon susreta s Kristom trojica kraljeva primaju objavu koja ih potiče kako dalje postupati. Postaju dionici onoga što se događa miljenicima Božjim. Bog im u snu daje odgovore i upute za život. Više ne moraju tražiti. Dobivaju plodove susreta s Bogom.
Konačno, trojica kraljeva se vraćaju u svoju zemlju drugim putem. Kao što je, iskustveno svjestan onoga što govori, sažeto izrekao Charles de Foucauld: Kada sretnemo Isusa moramo se vratiti drugim putem kući: putem obraćenja, a ne putem prošlosti.
Peti kralj je uznemireni Herod. I on, poput mudraca s Istoka, traži Boga, ali ne zato da bi se na njemu osmislio i nadahnuo, nego ga traži da bi ga uništio i zauzeo njegovo mjesto. On ne kreće na put, nego ostaje u udobnosti svojih odaja. On ne traži sam, nego očekuje da mu drugi objasne i istraže. I na koncu ne ide u Betlehem da bi se poklonio i donio darove, nego šalje vojnike da pobiju nedužnu dječicu.
Preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale