Prvi problem farizeja iz današnje evanđeoske prispodobe je u činjenici da je imao krivu, odnosno promašenu sliku o Bogu. Boga nije doživljavao kao Oca i kao Ljubav, nego mu je Bog bio sredstvo samopromocije i prigoda da se pokaže pred ljudima. Zato mu se čini potpuno ispravnim moliti uspravan da svi vide njegovu molitvu.
Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici
Drugi problem ovoga farizeja je kriva slika o sebi. I on, poput svakog grešnika u svim prostorima i vremenima, svoje pouzdanje stavlja u sebe. Smatra da je krhki čovjek, slab i ranjen, središte i pouzdan oslonac na kojemu će se temeljiti. Svaki grijeh odvraća čovjeka od Boga i lažno ga usmjerava na sebe. I pritom čovjek svom silinom nastoji dokazati da je u pravu i da je njegovo besmisleno pouzdanje u sebe pravi životni izbor. Pritom se najčešće izruguju s ljudima koji se pouzdaju u Boga svjesni svoga dostojanstva i talenata što im je Bog povjerio. Baš onako kako se farizej u današnjoj prispodobi s visoka odnosi prema cariniku.
A druge podcjenjivahu
Treći problem farizeja iz današnje prispodobe, ali i svakog grešnika, krivi je odnos prema drugim ljudima. Druge ljude se podcjenjuje, omalovažava i svodi na sredstvo zadovoljenja svojih potreba.
Upravo zato je potrebno poraditi na uspostavljanju kvalitetnog odnosa prema Bogu, prema sebi i prema svakom drugom čovjeku. Dakako da je za to potrebno i vrijeme i napor.
Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao
To nam svjedoči i drugo današnje čitanje. Kršćanstvo nije za slabiće. Kršćanstvo je boj i trka. Ali utješno je znati da nismo sami, nego da nas prati Božja milost i zajedništvo braće i sestara u Crkvi.
Preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale