Na svetost pozvani
Svatko je pozvan na svetost. Pozvani smo biti savršeni kao što je savršen naš Otac čiji nas Duh vodi i čiji Sin nam je pripravio mjesto u kući Očevoj.
Upustiti se u avanturu svetosti je poput letenja balonom. Za takvo letenje je potrebno imati balon i topao zrak koji će nas podignuti u visine. I dakako, potrebno je odvezati se od zemlje. Krist nam je svojom mukom i smrću omogućio zajedništvo s Bogom. Darovao nam je, slikovito govoreći, balon kojim možemo letjeti. Taj balon ispunja i podiže topli zrak Duha Svetoga. Od nas se traži da se odvažimo i oslobodimo spona koje nas privezuju uza zemlju. Potrebno je osloboditi se vlastitog shvaćanja sigurnosti i vinuti se u nebo.
Potrebno je ostvariti novu perspektivu. Oni koje se smatra beskorisnim, jadnim i odbačenim, najprikladniji su za prihvaćanje Radosne Vijesti. Oni koji svojim rukama ne stišću grčevito propadljivo bogatstvo, mogu primiti blaga nebeska. Oni koji se ne smatraju mudrim i umnim sposobni su čuti i prihvatiti riječ spasenja. Oni koji nisu otvrdnuli srce mogu biti zahvaćeni ljubavlju. Oni koji su spremni na iskorak mogu stići u obećanu zemlju.
Primjer i poticaj
Nakon što shvatimo da smo pozvani na svetost i uvidimo na koji način ju možemo postići, ostaje nam da se po primjerima drugih ljudi uvjerimo da je to ostvarivo. Tu nam sveci priskaču u pomoć. Svojim životima svjedoče da je moguće živjeti Evanđelje.
Nažalost, mnogi sveci se prikazuju kao ozbiljni, žalosni i opasni sveci. To su oni mrki patnički likovi koji su nas oduvijek plašili sa svojih polumračnih oltara. Ispijenih lica, upalih očiju izokrenutih prema gore, osušenih tijela i koščatih udova. Uvijek ozbiljni, mukom, postom i pokorom zgrčeni, spremni odricati se i patiti, povlačiti se u pustinje, zazidavati se u ćelije, penjati se na stupove i vikati. Grmjeti i sijevati protiv svih ljudskih nedostataka. Oni su više "strašila" nego primjeri koji privlače.
S druge strane su uslužni, pouzdani i dobroćudni sveci. Oni su obično bucmasti, nježni, šarenim kičem ofarbani. Druže se sa životinjama, ptičicama, kojekakvim cvijećem, a onaj jedan se čak pojavljuje i u društvu sa Krampusom. Oni su nezahtjevni pomoćnici i uvijek spreman adut kad zagusti. I ne treba im puno pažnje – tu i tamo koja svijeća, upitne pobožnosti u strogo određenim intervalima, sličica u novčaniku i djetinjaste sladunjave popijevke. Oni su više neozbiljni "jockeri", nego primjeri koji privlače.
Srećom postoje i sveci koji nisu pretvoreni niti u strašila niti u glupave dobričine. To su oni sveci koji nas načinom na koji su živjeli Evanđelje potiču da i mi možemo, ma koliko nam izgledalo teško, bezrezervno prihvatiti poruku Isusa koji je Krist. Poruku o opredijeljenosti za Boga i čovjeka.
Ipak, ne smijemo zaboraviti da je svatko od nas, upravo zato jer smo dio općinstva svetih, također pozvan biti primjer i poticaj. I mi možemo izgledati kao strašilo ili kao glupavi dobričina, ali možemo biti i oni koji će poticati na ljubav prema Bogu i čovjeku.
Čujem opominjače, no ne vidim djelatnike
Živimo u dijelu svijeta koji je tijekom prošlosti i sadašnjosti dao divno svjedočanstvo opredijeljene vjere i ljubavi. Zato bi bilo dobro što više upoznavati živote i djela, ne samo službeno proglašenih hrvatskih svetaca, blaženika i blaženica, nego i svih onih koji su ostavili svijetli trag.
Marko Marulić tiska 1506. godine knjigu koju je nazvao De institucione bene vividendi per exempla sanctorum – Upućivanje u čestiti život po primjerima svetaca. U predgovoru toga djela, koje je u prvih dvjesto godina doživjelo četrdesetak izdanja i brojne prijevode, a od 1986. je dostupno i na hrvatskom jeziku, Marulić piše:
Čitajući češće životopise svetaca, palo mi je na um da pokušam odatle izvući primjere kreposna života i da ih izložim na ugled onima koji i sami žude postati svetima; to pogotovu stoga što je od prirode tako dano da se na ljudsku dušu većma djeluje primjerom (…) nego li upućivanjem i propisima. Jer svatko se radije i s većim pouzdanjem prihvaća onoga posla za koji spozna da ga drugi radi, a ne samo savjetuje. Nitko se, gotovo, ne bi odlučio živjeti u siromaštvu, poniznosti i ćudorednoj čistoći niti bi se dao na bdijenje, post i ostala tjelesna zamaranja, sve kada bi svi ljudi to i veličali, ako se ne bi našao nitko tko se toga već pridržavao. I netko bi, držeći da ničije snage nisu dorasle tolikom teretu, mogao reći onima koji ga na to potiču: "Licemjeri, zašto tovarite meni na pleća što sami ni prstom nećete da dotaknete. Čujem opominjače, no ne vidim djelatnike. Radite prije sami što zapovijedate kako ne bih mislio da je to tako teško kao što se čini i da bih vjerovao da će onomu tko to čini biti od koristi onako kako vi tvrdite. Ako ne uvidim da vaše riječi odgovaraju vašim djelima, neću misliti da mi savjetujete, već da mi se rugate."
N. K.