Mladost i školovanje
Za njegovu vjersku orjentaciju bio je zaslužan njegov gimnazijski profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković. Usmjeravao ga je prema moralnim i religioznim vrijednostima i bio mu je pravi vodič kroz mladost. Na njegov poticaj, Ivan je u sedamnaestoj godini počeo pisati dnevnik, iz kojeg nam je dobro poznat njegov duševni razvoj i uspon prema Bogu.
Nakon mature, ujesen 1914. po želji roditelja upisao je vojnu akademiju, no izdržao je samo tri mjeseca. Početkom 1915. odlazi u Beč gdje je upisao pravo i književnost, ali je pozvan u vojsku te je 1916. poslan na talijanski front gdje ostaje do kraja Prvog svjetskog rata. U ratnim strahotama Ivanu se kršćanska vjera pojavljuje kao jedina vrijednost koja pobjeđuje sve zlo, te je bio zahvalan Bogu što je sudjelovao u ratu zbog onoga što je spoznao. Po završetku rata nastavio je studirati u Beču, a potom u Parizu, gdje je provodio veoma dubok religiozni život. U jednom pismu majci navodi:
„Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke.“
U Zagreb je došao 1922., zaposlio se kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, te je doktorirao.
Svetost života
Posebnu sklonost imao je prema sakramentu Euharistije i Blaženoj Djevici Mariji, a njegova sklonost molitvi sve se više razvijala te je bila usko povezana s liturgijom, svakodnevnom sv. misom i sv. pričesti. Napisao je brojne članke o liturgiji, držao liturgijska predavanja i zalagao se da mladi što bolje upoznaju liturgiju. Sve svoje slobodno vrijeme Ivan je posvetio odgoju hrvatske katoličke mladeži u tadašnjim katoličkim organizacijama, osobito u Hrvatskom orlovskom savezu. Postao je idejni vođa velikog dijela katoličke omladine i unio je u katoličku javnost novi način mišljenja, osjećanja i prosuđivanja. Tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Umro je od posljedica bolesti u 32. godini života, 10. svibnja 1928. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 22. lipnja 2003. u Banjoj Luci.