Po završetku naukovanja iz Kutine je otišao u Graz. Tamo se učlanio u Katoličko udruženje mladih radnika i upoznao Alberta Müllera, pobožnog mladića iz Beča koji je želio otići u Rim i postati redovnikom. Kad je Albert svoju nakanu proveo u djelo prije odlaska je obećao Ivanu da će mu se javiti kad pronađe prikladnu redovničku zajednicu. Pronašao ju je u Sinovima Bezgrješne, bolničkoj braći redovnicima čije je temeljno poslanje skrb za bolesne i siromašnu djecu. Središte Sinova Bezgrješne bila je bolnica „Sveti Duh“ u Rimu, a njezini članovi poznati su po nebeski plavom habitu nalik plaštu Djevice Marije.
Uzor posvećenosti Bogu i ljudima
Ivan je došao u Rim 1887. i pridružio se Sinovima Bezgrješne. Njegovo je ponašanje bilo toliko besprijekorno da je utemeljitelj družbe, bl. L. M. Monti za njega rekao:“ Ovaj je drugi Bonifacije!“, misleći na brata Bonifacija Junkera preminulog na glasu svetosti godinu dana ranije. Tako je po oblačenju habita i Ivan dobio redovničko ime – Bonifacije. Osnovna dužnost u bolnici bila mu je postolarski zanat i danonoćna briga oko najtežih bolesnika. Odlikovao se iznimnom poniznošću u služenju, predanošću, strpljivošću i ljubavlju te je bio jak u kušnjama i ustrajan u idealima. Nije završio teološki studij, ali je u srcu nosio čistu i iskrenu ljubav prema Kristu i Crkvi te je stoga, kao autentični primjer evanđeoskog života, bio pridružen odgoju novaka u družbi. Vječne zavjete položio je u ožujku 1896., no 4. studenoga 1897. umro je u Rimu od tuberkuloze sa samo 33 godine života. Odmah se počelo prikupljati svjedočanstava o životu i djelu brata Ivana Bonifacija. 13. lipnja 2007. vrhovno vijeće Družbe odobrilo je da se povede postupak za proglašenje blaženim.