Glagoljaško bogoslužje u Hrvata
Latinski je jezik bio privilegiran u liturgiji i crkvenim ceremonijama sve do II. vatikanskog koncila (1962. – 1965.) No, Hrvati koji su rabili glagoljicu bili su jedini narod u Zapadnoj Crkvi koji je dobio posebnu dozvolu pape Innocenta IV. (1248.) za uporabu vlastitog jezika i glagoljaškog pisma u liturgiji. Svećenikovi dijelovi mise bili su na staro-crkvenoslavenskom dok je narod u mnogim župama odgovarao na živom hrvatskom jeziku.
Glagoljaši i svećenstvo su glagoljicom, osim crkvenih knjiga, pisali i pravne tekstove, darovnice i zakone. Tako je glagoljaštvo obuhvatilo djelovanje na vjerskom, kulturnom i prosvjetnom polju u hrvatskom narodu, a Hrvatska je prepoznala glagoljicu kao svoj nacionalni identitet. Misija sv. Ćirila i Metoda predstavlja primjer inkulturacije, težnje da svaki narod ucijepi u svoju kulturu objavljenu Radosnu vijest i izrazi njenu spasenjsku istinu vlastitim jezikom. Glagoljaška se liturgija i danas rabi u nekim hrvatskim crkvama.