Stopama svetog Franje
Upoznavši redovnički život fratara odlučio je stupiti u franjevački red. Redovničko odijelo obukao je 1882. i uzeo ime Petar. Neko vrijeme proveo je u samostanu na Košljunu da bi dovršio filozofske nauke, ali je po povratku na bogosloviju u Zadar 1886. zamolio da bude otpušten. Vratio se u obitelj i stupio u financijsku policiju. No, izvan samostana nije mogao pronaći mir. Stoga je godinu dana kasnije zatražio ponovni primitak u Red. Upućen je u samostan Fucecchio u toskanskoj provinciji gdje je 1883. ponovo obukao habit i uzeo ime Lino.
Zbog poteškoća s očima bio je poslan u Bolognu na liječenje pa je premješten u tamošnju provinciju. Nakon svećeničkog ređenja 1890. poglavari ga određuju za samostan Presvetog Navještenja u Parmi kamo je došao 1893. To je bilo mjesto njegova tridesetjednogodišnjeg plodnog apostolata. Imenovan je vikarom, potom zamjenikom župnika, bio je zatvorski kapelan i duhovnik u odgojnom zavodu. Otada se apostolat o. Lina počeo nezaustavljivo razbuktavati.
Život za siromahe
Izrazito je pomagao siromasima i potrebnima. Njegova obitelj izvan samostana bili su siromasi Parme s kojima je živio, molio i radio za njih. Nosio im je hranu, odjeću i lijekove, a djecu je osobito volio. Često im je morao potajice nositi hranu u kuću. No, o. Lino je osim materijalne pomoći donosio i duhovnu hranu. Prolazio je čitavom Parmom pomažuči i evangelizirajući.
Umro je 14. svibnja 1924. u pedesetosmoj godini života kod tvornice tjestenine "Barilla" gdje se zatekao zbog dobrotvornog rada. Do posljednjeg trenutka služio je u ljubavi i milosrđu. Pokopan je u Parmi na gradskom groblju, a kip postavljen na grobu prikazuje ga u hodu jer se za života nije zaustavljao čineći dobro. Postupak za beatifikaciju započeo je 1942. u Parmi i još uvijek traje.