Družba u Hrvatskoj

Prve sestre milosrdnice došle su u Hrvatsku iz Tirola u Austriji u rujnu 1845. na poziv kardinala Jurja Haulika, zagrebačkog nadbiskupa. On je od početka svog biskupovanja nastojao u Zagrebu osnovati samostan koji bi se bavio odgojem siromašnih djevojčica. Kupio je livadu u današnjoj Frankopanskoj ulici i 1840. godine započeo gradnju samostana. Odmah po dolasku, sestre su započele s radom otvaranjem samostanske Ženske osnovne škole, a tri mjeseca kasnije otvorile su u samostanu nedjeljnu školu te bolnicu koja je od skromnih osam kreveta prerasla u bolnicu na Vinogradskoj cesti, danas kliničku bolnicu „Sestre milosrdnice“. Potom su osnovale Žensku učiteljsku školu i Žensku realnu gimnaziju. Mnoga siromašna djeca dobivala su besplatne obroke iz samostanske kuhinje, a ona najsiromašnija i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima preuzimale su brigu za ranjenike, ratnu siročad i siromašnu djecu. Nakon Drugog svjetskog rata sva im je imovina nacionalizirana, a sestre su protjerane iz vlastitih škola i bolnica. Radile su teške fizičke poslove na gospodarstvima, u vlastitim vrtićima i na župama, ali i u uredima i bolnicama u građanskim odijelima jer im njihova redovnička nisu bila dopuštena.

Osim u Zagrebu, sestre su gradile škole i bolnice u ostalim dijelovima Hrvatske, ali i izvan domovine. Sve brojnija Družba je 1932. (kad je imala 1560 sestara i 113 redovničkih zajednica), po preporuci pape Pia XII., podijeljena na provincije. Danas milosrdničko služenje ostvaruju prvenstveno u prosvjeti i zdravstvu.