Mi smo Boga ubili. Mi smo Boga ušutkali. Mi smo Boga gurnuli na krmu naših života. Mi Bogu ne damo da se probudi i da nam kaže što nam je činiti. Žalosno je koliko se u zemlji, koja je u tolikoj mjeri kršćanska, sa sviju strana propagira bezboštvo i promiče protukršćanski stav i djelovanje. Diktatura bezbožnika je na trenutke nepodnošljiva. I njihova drskost kojom se traži da se odreknemo svih pojavnih oblika naše vjere kao da bi vjera bila privatna stvar koju se ne smije živjeti u javnom, društvenom, kulturnom ili političkom životu.
Zar ne mariš što ginemo
Poseban slučaj medijske diktature i kršenja osnovnih ljudskih prava nas kršćana su neprekinuti napadi na Katoličku Crkvu, poglavito na njene službenike. Mržnja prema Kristovoj Crkvi, koja se u ne tako davna vremena, koja se nasilno žele izbrisati iz sjećanja ne dajući im pravo glasa i uspomene, nije sustezali ni od fizičke likvidacije kršćana, na poseban način svećenika, redovnika i redovnica, povampireno sije sjeme laži, kleveta i poluistina stvarajući neutemeljeno ozrečje i mentalni sklop nepovjerenja prema Crkvi ili revolta. Rijetko koja nedjelja prođe, a da se u dnevnom tisku ne okleveta Crkva. I nitko za to ne odgovara. Nitko ne snosi posljedice. Ispada kao da je sasvim u redu napadati i vrijeđati Crkvu dijeleći joj paušalne etikete i javne zaušnice.
I prečesto imamo dojam kao da ni Bog ne mari što ginemo. Što nas se neutemeljeno proglašava ovakvim ili onakvim. Što laž lakše pronalazi put od Istine.
Zašto ste bojažljivi
No, Isus nas potiče današnjim evanđeoskim odlomkom, da ne smijemo gubiti vjeru. Da ne smijemo gubiti nadu. Da ne smijemo gubiti ljubav.
Ma koliko nam oni koji nas mrze i žele uništiti izgledali opasni i moćni, ma koliko valovi njihova zlodjela nahrupljivali u naše male lađice, nikada ne smijemo zaboraviti da Bog ima konačnu riječ. Da je potrebno njemu se s pouzdanjem predati. I ploviti dalje.
N. K.