Prvo čitanje: Jr 1,4-5.17-19
Drugo čitanje: 1 Kor 12,31-13,13
Evanđelje: Lk 4,21-30
Zborna molitva
Gospodine, Bože naš,
tvoja Crkva počinje svetu službu:
daj da te štujemo svom dušom
te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, donosimo na oltar darove u znak svoga služenja i predanja:
primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja.
Po Kristu.
Popričesna molitva
Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život.
Molimo da po tom sredstvu spasenja neprestano rastemo u vjeri.
Po Kristu
Razmišljanje uz biblijska čitanja
REAKCIJA NAZAREĆANA
Evanđeoski odlomak, što se danas čita u Crkvi, nastavlja se na onaj što smo čitali i razmišljali prošle nedjelje. Isus, jedne subote, ulazi u nazaretsku sinagogu i, nakon što je pročitao odlomak iz knjige proroka Izaije, objavljuje da je on taj o kojemu Pismo govori. Reakciju na tu njegovu objavu čitamo i promišljamo danas.
Reakcija Isusovih sumještana je trostruka. U prvoj fazi, nakon što su ga čuli kako tumači Pismo, svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Nemoguće je čuti Božju riječ i ostati nedirnut. Božja riječ je živa i nužno nalazi odjeka u čovjekovom srcu jer smo stvoreni na sliku Božju i prepoznajemo se u Božjim riječima. Zato je faza oduševljenja Božjom riječi sasvim uobičajena i potpuno razumljiva.
Druga faza je faza zbunjenosti Isusovih sumještana koji su se pitali nije li taj koji tako govori zapravo sin Josipov koji je trideset godina rastao u njihovoj sredini i pred njihovim očima. Reakcija Isusovih sumještana je jednaka reakciji mnogih sredina koje su iznjedrile velikane. Teško je povjerovati da se u našem kraju može roditi veliki čovjek. Kao da nam je lakše prihvatiti navještaj stranaca i nauk pridošlica.
U takvom stavu ima ljudske iskompleksiranosti i osjećaja bezvrijednosti, ali s druge strane oholosti i drskosti. U pozadini svega je ipak nevjera i nedovoljna predanost Bogu. Osjećaj da su naši sudovi ispravniji od Božjih i naši kalupi praktičniji od nesputanosti Božjega Duha. Poznavali smo ga kao dječaka. Svoju je mladost proveo među nama. Radio je s nama i za nas. Poznajemo mu roditelje i rodbinu. Za nas je on bio i ostao – sin Josipov. Da bismo povjerovali da je Sin Božji trebamo napraviti iskorak, odreći se svojih stavova, svoje sigurnosti i prihvatiti novu mogućnost. Potrebno je dovesti sebe u pitanje.
Budući da čovjek ne voli sebe dovoditi u pitanje niti pomišljati na obraćenje, najčešće poseže za isprobanom metodom što je zapisana kao treća faza u današnjem evanđeoskom odlomku gdje stoji da su se Isusovi sumještani napunili gnjevom, ustali, izbacili Isusa iz grada i pokušali ga eliminirati.
Isusovo tumačenje Pisma im je godilo, ali nisu prihvatili poziv na obraćenje, na promjenu života. Većina nas nema ništa protiv kršćanstva dok ga se promatra u fazi folklora, tradicije, kulturne baštine ili slavlja, ali kada Crkva poziva na promjenu stavova i ponašanja, onda se bunimo i želimo Crkvu ušutkati i eliminirati.
Potrebno je odreći se slike o Bogu koju smo kao djeca usvojili po pričama i vjeronauku prilagođenom dječjoj dobi. Odbaciti praksu po kojoj se tradiciju i običaje pretpostavlja življenju Evanđelja na način prilagođen konkretnom prostoru i vremenu.
Sveti nas Pavao, po tekstu hvalospjeva ljubavi, što ga čitamo danas kao drugo čitanje, potiče da rastemo i da, kad postanemo zreli ljudi, odbacimo ono djetinje. Da, kad ojačamo, odbacimo ono nejačko. Ali i da se ne zaustavimo na odbacivanju, nego da budemo spremni prihvatiti novost koju sobom donosi Ljubav. Sveti Pavao nas potiče da se ne bojimo iskoraka u predjele u kojima se možemo pouzdati jedino u Božju pomoć.
N. K.