17. nedjelja kroz godinu, 28.07.2019.g.
Prvo čitanje: Post 18, 20-32
Drugo čitanje: Kol 2, 12-14
Evanđelje: Lk 11, 1-13
Zborna molitva
Bože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto.
Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu
tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti,
da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas
u vječnu radost. Po Kristu.
Popričesna molitva
Gospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina.
Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj
neiskazanoj ljubavi on darovao. Koji živi.
Razmišljanje uz biblijska čitanja:
MOLITVA
Molitva je srce svake vjere. Ondje gdje umire molitva, umire i vjera. Biti vjernik znači moći moliti. Iako jezik molitve ima različite oblike (prošnja, zagovor, blagoslov, zahvaljivanje, slavljenje, klanjanje, hvala), svi se oni naposljetku slijevaju u radikalnost najjednostavnijeg zaziva ili u šutljivo predanje Drugome – istodobno Udaljenom i Bliskom.
Četiri su značajke jezika molitve: jednostavnost, iskrenost, sabranost i zajedništvo.
Iskrenost. Molitva nije pobožna poza, nego iskren stav. Iskrenost je temeljni čin molitve. U golosti svoga bića, u nadvladavanju samoljublja, u odmaku od svoga 'ja', pogled nam se širi. Ne možemo drukčije nego u molitvi krenuti od samih sebe, oslobođeni od laži, lažnih veličina, krivih skromnosti, istina i zabluda o sebi, uloga i poziva. U Bogu kao u zrcalu vidim stvarnost svoga srca i dubine nesvjesnoga. Iskrena samospoznaja uvjet je da se može moliti. Nijedan iskrena molitva ne propada, jer Bog vjerno sluša.
Sabranost. Čovjek često živi u stanju rastresenosti. Molitva je uvježbavanje u uvijek novoj sabranosti i usredotočenosti, u nezaboravu otajstva koje nas okružuje. Nenavikao gledati unutar sebe, jer je sav okrenut prema vani, čovjek se gubi u vanjskom, u natjecanju da bude viđen. Molitva je uranjanje u sebe, vraćanje k sebi, osvješćivanje, nutarnja tišina. Sabranost objedinjuje u sebi sve dimenzije: razum, volju i osjećaj, iskustvo i misao, vanjsko i unutarnje. Sabrati se znači biti sjedinjen. Tada se, poput pozvanih u Svetom pismu, može reći 'Evo me' (1 Sam 3,4). Sabranost, dakle, zahtijeva stanje budnosti i spremnosti odgovoriti na suptilne niti i poticaje koji nas povezuju s jednim, s Tajnom koja otkupljuje. Sabranost preobražava čovjeka, mijenja naše lice iznutra.
(Priređeno prema tekstu objavljenom na stranici www.franjevci-split.hr)