Trideset i treća nedjelja kroz godinu 13.11.2011.


Između ostaloga, ljubi nas i po talentima koje dariva ljudima. Ljubi nas po karizmama koje povjerava pojedincima kako bi obogatili Zajednicu. Mi smo hram Duha Svetoga i oruđe Božje ljubavi. Bog po nama želi ljubiti druge ljude kao što po drugim ljudima ljubi nas. No, da bi se Božja volja ostvarila, potrebno je prepoznati vlastiti talent i živjeti ga.
I tako dolazimo na još jedno veliko područje koje je nepromišljeno i neprodiskutirano u Hrvatskoj. Nije samo pitanje tko u Hrvatskoj vjeruje, nego kako živi svoju vjeru. Po čemu se prepoznaju kršćani u Hrvatskoj? Po čemu se prepoznaje Crkva u Hrvatskoj?
Koje su karizme potrebne današnjem čovjeku? Na koji način ga Bog preko nas želi ljubiti? Priča o talentima nije romantična zgoda, nego poticajna stvarnost. Mi smo oni kojima su povjereni talenti. Različiti talenti i u različitoj mjeri, ali nitko nije izostavljen. Nitko nije zanemaren. Bog na svakoga računa.
Hoće li se Crkva u Hrvatskoj pretvoriti u samodostatnu obilježavateljicu jubileja i okruglih obljetnica ili će postati promjena koja čini prvi korak i prva ljubi? O nama ovisi, o našoj budnosti i trijeznosti te o našoj suradnji s Duhom Svetim.
Hoće li se Crkva u Hrvatskoj pretvoriti u grandiozno arhitektonsko rješenje ili će biti graditeljica čovjeka i odnosa? O nama ovisi, o našoj budnosti i trijeznosti te o našoj suradnji s Duhom Svetim.
Hoće li se Crkva u Hrvatskoj pretvoriti u vergl arhaičnih fraza i nerazumljivih formulacija ili će postati rječiti svjedok koji se zauzima za dostojanstvo svakog čovjeka i poštivanje njegovih prava od začeća do prirodne smrti? O nama ovisi, o našoj budnosti i trijeznosti te o našoj suradnji s Duhom Svetim.
Hoće li se Crkva u Hrvatskoj pretvoriti u apologetsku tvrđavu vjere i domovine ili će postati znak osporavan koji ne traži svoje, nije nepristojan, nije razdražljiv, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini? O nama ovisi, o našoj budnosti i trijeznosti te o našoj suradnji s Duhom Svetim.
Hoće li se Crkva u Hrvatskoj pretvoriti u pružateljicu usluga s jasno istaknutim cjenikom ili će postati svjedočanstvo ljubavi? O nama ovisi, o našoj budnosti i trijeznosti te o našoj suradnji s Duhom Svetim.
Hoće li se Crkva u Hrvatskoj pretvoriti u getoizirano utočište razočaranih i buntovnih ili će postati, otvorena Božjoj milosti, društvena i politička promjena koja je Hrvatskoj potrebna? O nama ovisi, o našoj budnosti i trijeznosti te o našoj suradnji s Duhom Svetim.
Jer jednog dana će doći Gospodar i zatražiti će od nas račun.
O tome koliko smo bili budni i trijezni te kako smo surađivali s Duhom Svetim.

Nitko nije nevažan

HAJDEMO DO BETLEHEMA

Nekome može čudno zvučati da na kraju crkvene godine, kada su nam misli usmjerene prema posljednjim stvarima, na ovom mjestu progovaramo o pastirima koje je anđeo posjetio u božićnoj noći. Ali, to je prihvatljivo ako na pameti imamo neprestano posvješćivanje cjelokupnog otajstva spasenja i ako znamo da će nas drugi Kristov dolazak zateći dok se budemo bavili svakodnevnim poslovima poput betlehemskih pastira.

Pastiri kod svojih stada
Pastiri su u božićnoj noći čuvali svoja stada. Drugim riječima, radili su svoj svakodnevni posao. Mnogi od nas smatraju da se svetost i veličina postižu izvanrednim junačkim djelima, ali pastiri nam još jednom potvrđuju da se svetost postiže upravo vršenjem svakodnevnih dužnosti.
Stoga je potrebno prionuti s ljubavlju poslu kojim se bavimo ma koliko nam on izgledao težak ili mučan.

Anđeo im reče: Ne bojte se!
Bog ne želi da mi živimo u strahu. Bog nas želi kao prijatelje i suradnike. Bog nam pristupa zato jer želi da nas povezuje ljubav. Upravo zato je neprestano potrebno posvješćivati istinu da nas Bog voli i da nam povjerava da njegovu ljubav darujemo ljudima bez straha i ustezanja.

Hajdemo dakle do Betlehema
Susret s Bogom i svijest o tome da nas Bog želi za prijatelje i suradnike nužno dovodi do djelovanja iz ljubavi. Zato pastiri ne ostaju kod svojih stada, nego odlaze u Betlehem i pronalaze svetu obitelj.
Ono što smo do tada smatrali vrijednim i smislom svoga života odjednom postaje manje važno. A ljubav prema Bogu i čovjeku postaje prioritet.
Premda nije izričito napisano u evanđeoskom odlomku o betlehemskim pastirima (usp. Lk 2,8-20), možemo pretpostaviti da su pastiri bili prvi koji su pomogli Mariji, Josipu i Isusu. Njihov dolazak nije bilo zadovoljenje znatiželje, nego djelatna prisutnost.

Vratiše se slaveći i hvaleći Boga
Pastiri su, susrevši Isusa, još jače povjerovali Bogu. A ta njihova vjera se očitovala na dva načina. Prvi način je slavljenje Boga svojim životom, a drugi način je svjedočanstvo o onome što su doživjeli koje su prenosili drugim ljudima. Tako su postali i nama poticaj za život i djelovanje.

Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale

ZAŠTITA PRIVATNOSTI

Zaštita privatnosti
Kolačići

KAKO DO NAS


PRATITE NAS NA FACEBOOK-U!