Djevice
Valja nam, promatrajući deset djevica iz prispodobe, vidjeti po čemu su jednake, a po čemu su različite te što je to što jedne čini mudrima, a druge ludima.
Prva stvar koja im je zajednička je činjenica da su sve izašle u susret zaručniku. Sve čekaju zaručnika.
Druga stvar zajednička djevicama je da imaju svoje svjetiljke u rukama.
Treća zajednička stvar je da su sve klonule, da nisu izdržale i da su pozaspale.
Ono što ih razlikuje je činjenica posjedovanja dostatno ulja za ulazak na svadbu.
Kršćani
I mi kršćani smo poput deset djevica. Po sakramentu krsta smo postali dio zajednice koja očekuje drugi Kristov dolazak. Idemo mu u susret.
I nama kršćanima su darovane milosne svjetiljke kojima možemo pobijediti tamu grijeha postajući sol zemlje i svjetlo svijeta.
I mi kršćani prečesto se umaramo, odustajemo i dopuštamo da nas omami san.
Ono po čemu se razlikujemo je posjedovanje dostatnoga ulja. Nije dovoljno biti kršteni i član zajednice onih koji u Krista vjeruju i koji očekuju njegov drugi dolazak. Potrebno je svoje temeljno opredjeljenje mudro osnažiti konkretnošću djelotvorne ljubavi.
Nije dovoljno biti hram Duha Svetoga. Potrebno je neprestano se snažiti Božjim Duhom i dopuštati da Bog u nama i po nama djeluje.
I nije tragično ako, radi krhkosti naravi i snage Zloga, ponekad klonemo i sagriješimo, ali je katastrofalno ako se navrijeme ne prenemo oda sna te budni i spremni ne dočekamo Krista, kada dođe da dođe.
Nitko nije nevažan
ČOVJEK ZVANI BARABA
Svršetak crkvene godine nam misli usmjerava prema završetku našega života i ovakvog načina postojanja. Zato se danas, spominjući se sporednih osoba iz Evanđelja, vraćamo na kraj Isusovog života i zanimljivi događaj koji se dogodio. Pred sobom imamo čovjeka kojega spominju sva četvorica evanđelista, a koji je (usp. Mk 15,1-15) bio poznati pobunjenik i ubojica.
Pustio bi uznika kojega bi zaiskali
Čudesan je i nevjerojatan međuljudski odnos. Posebno je mučno promatrati na koje sve načine je tijekom povijesti i sadašnjosti jedan čovjek odlučivao o životu drugoga čovjeka. Bilo iz vlastite zloće, bilo iz strukturalne zloće.
Čovjek kao da se igra Boga i odlučuje o životu i smrti drugoga čovjeka, o njegovoj slobodi i njegovim pravima. Pa čak i u trenucima dobrote i milosrđa, kao što je puštanje uznika o blagdanu, koje se događa u ovom evanđeoskom odlomku, kao da se više naglasak stavlja na vlastitu svemoć i život po vlastitom nahođenju.
I kao da se tim postupkom niječe i pravda i logika. Jer, ako je čovjek kriv, zašto ga puštati na slobodu? Ako li je pak nedužan, zašto je uopće i bio utamničen? Pogotovo kad se ima na pameti da Baraba nije robijao dugogodišnju zatvorsku kaznu, nego je nedavno bio uhićen zbog pobune i ubojstva.
Glavari svećenički podjare svjetinu
Druga tipična pojava koja se dogodila i u ovom događaju, ali se ponavlja i tijekom cjelokupne povijesti je podjarivanje svjetine od onih kojima je posao služiti narodu i voditi ga.
I danas se takozvane političke elite obraćaju ljudima uglavnom huškačkim i lažnim govorima. Kao da žele sebe istaknuti, ocrnjujući svoje političke protivnike. Pa narod prečesto bira ono na što je bukom i pritiskom nagovoren.
Pilat je, zbog povika i buke ljudi odlučio pustiti Barabu i razapeti Isusa. No, doista je pitanje koliko je to bila volja ljudi, a koliko njihova želja koja je nastala zato jer su izmanipulirani.
Pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne
Isus je svojom žrtvom na križu spasio sve ljude. Možda je najočitije spašavanje bilo ovo Barabino oslobođenje. Ne znamo što je dalje s njim bilo. Ipak, možemo iz njegovog primjera naučiti da nije bitna fizička sloboda i koliko smo tjelesno slobodni, nego da je bitno koliko je naša duša spremna na ljubav.
Baraba je vjerojatno opet dospio tamnice i okova ako je nastavio živjeti na isti način kao i prije susreta s Isusom. Ili je promijenio svoj život i postao drugi čovjek. Čovjek koji se ne opredjeljuje za ubojstvo i smrt, nego za život. Čovjek koji se ne opredjeljuje za pobunu, nego za služenje.
I svatko od nas je pozvan opredijeliti se. I svakodnevno se opredjeljujemo.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale