Volio bih da danas svoje misli usmjerimo prema još jednom segmentu u kojemu nam mogu poslužiti kao primjer. A to je zajedničko, odnosno organizirano nošenje uzetoga na postelji. Ne samo da su ga nosili po ravnome, nego su se s njim popeli na krov kuće, a potom su ga i spustili na postelji pred Isusa. I sve su to uspjeli napraviti tako dobro da im uzeti niti u jednom trenutku nije ispao s postelje.
Katolici u Hrvatskoj su šutljiva većina. Mi smo mnoštvo istomišljenika od kojih se nitko ne usudi reći naglas što misli. I dopuštamo da nas šačica drskih nametljivaca terorizira proglašavajući normalnim ono što nije u redu i poželjnim ono što je nemoralno.
Zato je potrebno učiti od četvorice i organizirati se. Zajednički ponijeti postelju na kojoj je oduzeti čovjek ovoga prostora i vremena. Potrebno je podignuti svoj glas i prihvatiti se svog dijela posla. Kako bismo ovaj naraštaj doveli pred Isusa koji ga jedini može ozdraviti.
Da bismo to mogli napokon učiniti, mi katolici u Hrvatskoj se trebamo osloboditi nekih starih shvaćanja i starih oblika ponašanja.
Ponajprije trebamo prestati misliti da će netko namjesto nas učiniti ono što smo mi dužni učiniti. Uzalud je neprestano očekivati da će župnici dizati svoj glas. Ili biskupi. Nama je darovan Duh Sveti. Mi imamo pravo i dužnost progovoriti i biti odvažni svjedoci.
Osim zaživljavanja unutarcrkvenog dijaloga potrebno je shvatiti da nije normalno da svatko kome padne na pamet vrijeđa i napada katolike. Da nije normalno da se donose zakoni koji vrijeđaju katoličku vjeru, moral i tradiciju. Nemamo pravo miriti se s bezbožnim vrijeđanjem onoga što je sveto i nedokidivo. Imamo pravo podignuti svoj glas protiv toga.
Ako se naš glas ne može čuti na televizijama i radijima, ako se u tisku vrijeđa ono u što vjerujemo i način na koji živimo, ništa nas ne sprječava da bojkotiramo takve medije i prestanemo financirati one koji nas napadaju.
Postoji način i postoje mogućnosti. Samo nam se valja odlučno organizirati i bez straha pokazati da smo prisutni i da ne želimo živjeti pasivni u svom prostoru i vremenu. Nego da smo spremni uzeti postelju i doći Isusu.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale