Jer mu bijaše žao svojega naroda
Prvo čitanje nam pokazuje da čovjeka u životu često pogode nesreće i da se nađe na rubu propasti. No, to ne biva zato jer Bog kažnjava čovjeka, nego zato jer čovjek sam sebe dovodi u opasnost.
I danas, kao i u Jeremijino vrijeme, ljudi gomilaju svoje prijestupe, hule na Boga i izruguju se prorocima. I dok besciljno lutaju i neminovno propadaju, ljudi si umišljaju da su slobodni ako se odreknu Boga i moralnih normi.
Bog nas oživi zajedno s Kristom
Mi koji smo umrli imamo mogućnost suuskrsnuća s Kristom. Po Božjoj milosti koja nam se neprestano dariva i poziva nas na obraćenje te po vjeri kojom prihvaćamo taj Božji dar.
Ne možemo se spasiti svojim nastojanjem niti svojim mudrovanjem. Možemo postati dionici spasenja ako se suobličimo Kristu i dopustimo Bogu da nas oživi zajedno s Kristom, po Kristu i u Kristu. Nužna je vjera. Povjerenje u Boga da može spasiti čovjeka. Ne samo onoga koji je zalutao, onoga koji je posrnuo ili onoga koji je grijehom ranjen. Nego vjera da Bog može spasiti i mrtvog čovjeka. Čovjeka kojega je grijeh učinio mrtvim.
Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu
Još uvijek postoje ljudi koji Boga doživljavaju kao onoga koji kažnjava one koje ulovi u prijestupu. A Isus nam nedvosmisleno svjedoči da je došao na svijet zato da spasi svakog pojedinog čovjeka.
Potrebno je izići iz tame straha i doći na svjetlo vjere. Svjetlo koje će nam pomoći da hodimo u novosti života. Da prođemo zemljom svjesni da smo spašeni i da smo pozvani biti svjedoci Krista Spasitelja.
Najvjerodostojnije svjedočanstvo dajemo svojim životom. Ne toliko riječima, koliko osobnim primjerom. Djelima koja su u Božjem Duhu učinjena.
Vrijedi na ovom mjestu napraviti ispit savjesti i promisliti kakvo svjedočanstvo o Bogu dajemo svojim djelima. I jesmo li doista djeca svjetla koja vjeruju Bogu i prepuštaju se njegovoj milosti.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale