Materijalni život
Ne treba puno tumačiti koliko je besmisleno svoju nadu stavljati u materijalne, prolazne i propadljive stvari. No svejedno ljudi neprestano čeznu za materijalnom sigurnošću.
To je prvi način na koji možemo izgubiti svoj život. Ako se grčevito držimo onoga što propada. Sličimo na utopljenika koji misli da se može spasiti ako se čvrsto uhvati za sidro, a ne zna da tako još brže tone.
Intelektualni život
Jednaka poteškoća je i odricanje od vlastitog mišljenja i svoje odluke. Čovjek prečesto, zbog ponosa ili gluposti, nepokolebljivo ustraje na svom mišljenju ne želeći se nimalo otvoriti poticajima Duha koji nas upućuje koje su prave vrijednosti i pravi smisao života.
Toliko je ljudi izgubilo svoj vječni život jer je nerazborito slijedilo svoju logiku, zanemarujući pritom ludost križa i paradoksalnu istinu Evanđelja.
Običajni život
Velika poteškoća koja se prepoznaje u našem prostoru i vremenu je slijepo držanje tradicije i uobičajenih obrazaca ponašanja. Pa čak i ondje gdje je očito da je samo po sebi besmisleno ili kontraproduktivno.
I opet je potrebno umrijeti sebi i otvoriti se Bogu da nas on po svome Duhu potakne kako u promijenjenim okolnostima istu Kristovu poruku svjedočiti na novi način.
Na poseban način ovdje treba naglasiti crkveno robovanje formama. Najgore što se može dogoditi Crkvi je da se zatvori u svoju čahuru rutine i verglanja. A stječe se dojam da je Crkva u Hrvatskoj upravo time zapletena.
Zato je nužno potrebna nova evangelizacija. Nova po formi, ali nipošto nova po sadržaju. Potrebno je nedokidivi i nepromjenjivi sadržaj Evanđelja prenijeti ovom prostoru i vremenu na način koji nije iz nekog drugog prostora i vremena. Jer nam je uzalud nadati se da će Crkva biti autentična i kvasac svijetu ako ne pristanemo umrijeti svojim shvaćanjima, običajima i materijalnoj navezanosti.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale