Tko se to dotaknu mojih haljina?
Prva razlika u odnosu je između žene oboljele od krvarenja, koja se s vjerom dotakla Isusove odjeće, i mnoštva koje je odasvud pritiskalo Isusa. I jedni i drugi su bili u fizičkom kontaktu s Isusom. No taj kontakt je ženi bio spasonosan, a mnoštvo željno senzacija je i dalje to ostalo.
Prečesto se mi kršćani u Hrvatskoj opterećujemo brojem. No potrebno je napokon shvatiti da nije bitno koliko nas je, nego kakvi smo mi koji smo kršćani. Pritišćemo li Isusa ili se s vjerom njega dotičemo?
Zašto bučite i plačete?
Druga razlika je između roditelja umrle djevojčice i Isusovih pratitelja te bučnoga mnoštva koje je naricalo. Svi oni su bili svjedoci djevojčičine smrti, no samo oni koji su u vjeri i ljubavi ostali uz Isusa bili su svjedoci njenog oživljavanja.
Oni koji ne vjeruju u Boga podsmjehuju se nama kršćanima kao što su se i Isusu podsmjehivali u današnjem evanđeoskom odlomku. No važno je ustrajati u svom kršćanskom životu i ne pokolebati se ma koliko udarci koje primamo bili jaki ili niski.
Jesam li ja pojedinac ili mnoštvo?
Premda je vjera osobna stvar, ona se nužno živi u zajednici. Zato je svatko od nas pojedinac koji s drugim pojedincima tvori zajednicu. Ne utapamo se u mnoštvu, nego s ljubavlju povezujemo s istovjerujućom i istodjelujućom braćom i sestrama.
Budući da vjera ima osobnu i zajedničku dimenziju, ona je istodobno i osobna i javna. Zato mi kršćani nikada ne smijemo nasjesti na galamu laži o tome kako je vjera privatna stvar i kako javni prostor nije mjesto za vjeru.
Vjera nije privatna, nego osobna. Vjera se prvenstveno događa u mojoj duši i mom srcu, ali se ne smije niti se može na tome zaustaviti. Krščanin postaje svjedok koji nikome ne nameće svoje životno opredjeljenje, ali uvijek i svugdje živi u skladu s njim.
Preuzeto iz Nedjeljnog liturgijskog listića varaždinske katedrale