Kršćanstvo ima smisla ako je danas poziv na promjenu srca i djelovanja. Kršćanstvo nije i ne može biti pasivno. Kršćanstvo se ne može miriti s učmalošću i nedodirljivom situacijom. Kršćanstvo ne sliježe ramenima nemoćno i bezvoljno ne odmahuje rukom smatrajući da se ništa ne može promijeniti. Kršćanstvo je sol zemlje i svjetlost svijeta. Kršćani su pozvani obnoviti lice svijeta.
Zato se nikada ne smijemo prestati pitati što nam je činiti u konkretnom prostoru i vremenu. Nikada ne smijemo prestati dizati svoj glas za obranu dostojanstva svakog pojedinog čovjeka, raskrinkavajući one što žele dehumanizirati čovjeka. I nikada ne smijemo prestati moliti milost Duha Svetoga da nas nadahnjuje, usmjerava i vodi u našim djelovanjima te sačuva od bilo kakvog oblika oholosti.
On im odgovaraše
Zanimljivo je promatrati Ivanove odgovore. Ivan ne postavlja načela kojih se ljudi imaju držati, nego konkretno odgovara. Daje različite odgovore ovisno o tome tko postavlja pitanje.
Načelo obraćenja se drugačije konkretizira u životu svakog pojedinog čovjeka. Zato govorenje i djelovanje Crkve treba biti konkretno i usmjereno na čovjeka. Svatko od nas se mora u Crkvi osjetiti dobrodošao znajući da nas Krist poziva upravo takve kakvi jesmo. Umorne i opterećene, ranjene i zbunjene, grešne i nesavršene. Da dade lijeka našim ranama i utjehu našim bolima. Da nas potakne da okrijepljeni Duhom Svetim prođemo zemljom čineći dobro.
Tek kada naše zajednice prestanu biti administrativne kategorije i postanu središta djelotvorne ljubavi moći ćemo govoriti da smo mi kršćani znak ovome svijetu. Tek kada naš govor prestane biti deklamiranje narodu i mnoštvu, a postane obraćanje čovjeku pojedincu postat ćemo kvasac.
U godini vjere nije dovoljno širom otvoriti vrata Kristu. Još je potrebnije u našim župama otvoriti vrata čovjeku. Vrata svoga srca i vrata svoga doma. Da ne bude niti jedan čovjek koji neće imati prigodu osjetiti da je Crkva zajednica koja ljubi. Blizinom i pomaganjem.
Preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale