Zato kršćanstvo otvara dimenzije i potiče na ozbiljno življenje svoje vjere.
Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova
Crkva se sustavno napada, glasno i agresivno. Svaki napad, pogotovo klevetu i podmetanja, možemo doživjeti i kao priznanje da smo na dobrom putu i da smetamo onima koji su neprijatelji Kristovi.
No, takvo smještanje na različite strane barikada, može nam skrenuti misli od Isusova poziva na univerzalnu ljubav koja nikoga ne isključuje. Pa čak ni one koji nam misle i čine zlo.
Stoga bi svaki član Crkve, dok moli za progonitelje, prvenstveno svoje misli i snage trebao usmjeriti prema osobnom preobraženju i usklađivanju svoga života sa Isusovim riječima i djelima.
Puno veća opasnost za vjerodostojnost Crkve u našem prostoru i vremenu su oni kršćani koji svojim životima Boga više skrivaju, nego što ga otkrivaju suvremenom svijetu. Zato neprijatelje križa kristova prvenstveno treba tražiti u svojim srcima i svojim životima. Neprestano se obraćati da ne bismo bili neautentični, dvolični kršćani.
I dok se molio
Isusova molitva, o kojoj svjedoči evanđeoski odlomak, potiče i nas na redovitu molitvu. Osobnu molitvu, obiteljsku molitvu i molitvu u našim zajednicama.
Molitva nije puko navođenje riječi ili opetovanje naučenih formulacija. Molitva je komunikacija s Bogom. Molitva je iskreno obraćanje Bogu u kojemu mu zahvaljujemo, klanjamo mu se, slavimo ga i prosimo od njega pomoć. No, svaka molitva mora biti otvorena za Božji govor nama. Molitva u sebi nužno sadržava dimenziju obraćenja i preobraženja. Molitva nakon koje ne postajemo bolji nije dovoljno kvalitetna molitva.
A pozvani smo moliti za cijeli svijet. Za preobrazbu svega stvorenja. Na poseban način za svakog čovjeka. Za one koji su prihvatili Krista da budu ustrajni i svjedočanski autentični, a za one koji odbijaju Božji poziv i otkupiteljsku ljubav da joj se otvore srcem i životima.
Preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale