Velika napast koja prati Crkvu od njenih početaka je opasnost da prestane biti autentična za račun približavanja čovjeku ili mentalitetu ovoga svijeta. Zato je potrebno, poglavito u ovoj godini vjere, neprestano jačati svoju vjeru da znamo što je, a što nije kršćanstva dostojno. A kada budemo istinski vjerom pripadali Bogu, znat ćemo, po nadahnuću Duha Svetoga, biti Kristovi svjedoci.
Crkva u sebi ima dovoljno širine da se prilagodi svakoj kulturi. O tome nam svjedoči i današnje prvo čitanje. Krutost je nespojiva s evanđeoskim duhom i Kristovom porukom. Ali, u toj prilagodbi možemo ići samo do granice nakon koje bismo zanijekali Evanđelje.
Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ
Čudesni je dinamizam hoda Crkve kroz povijest. No obilježava je jedna osnovna karakteristika. Bit sadržaja vjere je nepromjenjiv, a način na koji se prenosi prilagođava se prostoru i vremenu.
Stoga smo i u našem prostoru i vremenu pozvani promišljati i prepoznavati najprikladniji način na koji bismo Evanđelje prenijeli ljudima. Nemoguće je u promijenjenim okolnostima svjedočiti istim metodama.
Pritom valja budno paziti da u prericanju i traženju riječi ne pogubimo Božju Riječ. Isus nas potiče da čuvamo njegovu riječ. Ali smo ujedno pozvani i tu riječ prericati na razumljiv jezik.
Ne samo riječima, nego i postupcima. Valja nam svaki segment života prožeti svojim kršćanstvom. Sadržajem vjere koja živi u našim srcima i našim djelima.
I ne smijemo se uznemiravati zato što ćemo biti prozivani i proganjani. Jer kršćanstvo je novost, drugačija od mentaliteta ovoga svijeta. Kršćanstvo uvijek provocira i poziva na promjenu.
Preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale