Kada prijeđemo prag crkve, nismo ušli samo u još jednu zgradu. Katekizam podsjeća da crkva nije jednostavno mjesto okupljanja, nego prostor molitve, slavljenja svetih otajstava i susreta s Bogom.
Zanimljivo je da Katekizam upravo pragu crkve daje posebno značenje. On označuje prijelaz: iz svijeta ranjenoga grijehom prema novom životu na koji nas Bog poziva. Ulazak u crkvu zato već može postati mala molitva: ostavljam buku iza sebe i postajem svjestan pred Koga dolazim.
Ali svetost crkve ne znači da u nju smiju ući samo savršeno mirni ljudi. Katekizam crkvu naziva i kućom sve Božje djece, otvorenom i gostoljubivom.
Zato u njoj ima mjesta i za obitelji s malom djecom. Plač ili nemir maloga djeteta nije znak da ono ne pripada crkvi. Ali pripadati znači i učiti. Dijete postupno učimo da crkva nije igraonica, nego posebno mjesto: ovdje slušamo, molimo, odgovaramo, pjevamo i zajedno slavimo.
Ako malo dijete ponekad više ne može izdržati, roditelj može s njime nakratko izaći, smiriti ga i ponovno se vratiti. Cilj nije udaljiti dijete od mise, nego ga polako uvoditi u nju.
A odgovornost nije samo na djeci i roditeljima. Na misi nitko od nas nije sam. Razgovor, zvonjava mobitela ili drugo nepotrebno ometanje može čovjeku pokraj nas otežati da čuje Božju riječ, moli i sabere se.
Zato se prelaskom crkvenoga praga nešto ipak mijenja:
Nisam prestao biti ja — ali više nisam sam.
Donosim svoj život, svoje brige, svoju obitelj i svoje nemire. Sve to smije ući.
Ali ulazim pred Nekoga.

Za one koji žele još dublje:
• Katekizam Katoličke Crkve, br. 1180–1181 – crkva kao mjesto liturgijskog okupljanja, molitve i euharistijske prisutnosti
• KKC 1186 – prag crkve, novi život i crkva kao otvorena i gostoljubiva kuća sve Božje djece
• Opća uredba Rimskog misala, br. 45 – sveta šutnja i priprava zajednice za slavljenje svetih otajstava