Nije nam Bog dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora
Čega se ili koga možemo bojati? Što je to čovjeku doista potrebno za pristojan život? Prodajemo li sami sebe u roblje za besmislenu propadljivost?
Bitno obilježje Kristova učenika je da je osoba koja misli vlastitom glavom. Pravi kršćanin je onaj koji ima stav. Koji zna koji je smisao života i koji živi u ljubavi. Zato ne dopustimo da nas uvuku u zatvor straha i panike, nego živimo slobodu koju nam je Krist darovao.
Nismo dionici duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Zato valja razborito živjeti i ne nasjedati na laži kojim nas obmanjuju i zaluđuju. Čovjek propada kada izgubi kriterije dobra i zla. Čovjek propada kada ga zahvati ravnodušnost i relativizam.
I on bi vas poslušao
Ono što je potrebno neprestano naglašavati je snaga, odnosno moć što nam je darovana po sakramentima. Imamo snagu za život u Božjem duhu, ali imamo snagu i za promjenu svijeta. Da barem imamo vjere da napokon shvatimo da smo mi ona promjena koju želimo vidjeti u svijetu.
No, za razliku od drugih, koji žele mijenjati silom i prevratima, mi kršćani znamo da se istinska promjena može dogoditi jedino u ljubavi. Ljubav mijenja i spašava. Ljubav izgrađuje. U ljubavi nema poraženih.
Iščupaj se s korijenom i presadi se u more
Prošle nedjelje smo naučili da senzacija ne oduševljava za vjeru i Boga. Jer, rekao nam je Isus, sve i da od mrtvih netko ustane neće vjerovati oni koji ne vjeruju Božjoj riječi.
Zato se kršćanstvo ne bi smjelo pogubiti u atrakcijama, senzacijama i paradiranjima, nego se treba neprestano pronalaziti u svakodnevnom predanom služenju. Poniznom služenju u ljubavi.
Preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale